Vlastito samoubojstvo

Otpušila je zadnji dim cigarete
Bacila ju užarenu u daljinu
Zaustavila vrijeme
Privukla me sebi, ali na kratko

Otpuhnula je dim cigarete kao i svaki put. Naslonila se bezvoljno i promumljala nešto. Dim se uzdigao u vis i tamo negdje i ostao. Razmišljajući koliko je popila osjetio sam jak miris jeftinog vina i ljubičaste usne. Pričala je. O svemu. Nisam je slušao. Gledao sam daleko i razmišljao što iduće. Kako krenuti prema njoj. Zapravo mi se nije dalo. Kao da sam pod prisilom tamo. A želio sam ju. Svaka žilica u mom tijelu ju je htjela dodirnuti. I kad sam joj se napokon približio. Nekoliko puta osjetih kako joj je srce snažno kucalo i čekalo na moj korak. Dva puta sam to propustio… nije mi se dalo. A nekako me i bio strah. Kako će to ispasti. Jer ona nije bila poput svih.
Bila je posebna. Nikad se nije zaljubljivala. I ništa nije doživljavala. Zapravo bila je prazna. Često sam se pitao zašto? Zašto ne dopušta nekome da ju dotakne. Nikada nisam saznao taj odgovor.
I dok su mi misli lutale. Osjećao sam da ću upropastiti ovu noć. Ništa se neće dogoditi i onda ću joj sutra govoriti a ona će se slagati…da nešto je trebalo biti. Ali nije. I u jednom trenutku okrenuo sam glavu, naslonio na njenu. Udahnula je ali nije se činilo kao da je mirna. Drhtala je. Zbog zime ili zbog mene. Okrenuo sam se njoj i poljubio je. Osjećao sam ju. Ono nešto. I mogao sam ju držati tako cijelu noć. Nikako nisam mogao stati. Privijala se uz mene. Povlačila me sebi. Nadao sam se da je ovo ono posebno. Da me doživjela. Da ovaj put nije kao svaki drugi. Da ja sam nešto posebno. Vrijeme je stalo za nas. Za mene.
Nisam bio siguran kako joj je. Davala mi je osjećaj da sam poseban, zapravo da me voli, ali to je davala svakome. I zato svi su je voljeli. Nikome nije pripadala, nije htjela, a svi su htjeli nju. Barem na taj tren. Tren na koji sam i ja dobio priliku. I bilo je predivno. Neopisivo.
Dok smo se spuštali s groblja još uvijek sam ju držao. Nisam htio da ode. Ikad. Hladan vjetar hladio je osjećaj topline između nas. Dok smo išli dolje mislio sam kako bih voli ponoviti to. Htio sam da ona bude ta osoba. Da bude moja. Cura. Vratila me u stvarnost misao da ona nikad ne voli, ne zaljubljuje, ne ostaje. Mogao sam dopustit da budem samo jedan u nizu, ali to mi je jako smetalo. Hoću biti njen. Sve što ona želi mogu joj dati. Volim je zbog svakog onog poljupca u noći. Zbog svakog pogleda u tami.
Poljubio sam je za rastanak i pustio ruku. Nastavio sam do kuće razmišljati o njoj. Dopuštao sam si to. Iako nisam smio. Ona je cura za jednu noć. No to je bilo zadnje što mi je bilo na pameti. Vrtio sam si film unatrag u glavi i zaustavljao ga na svakoj sekundi. Njene ruke u mojoj kosi. Drhtanje. Molim te dopusti da ja budem taj.
Kad smo stali rekla mi je da joj je to prvi put ovako nešto. Osjetila je nešto. Popravio sam kosu i pravio se da nisam čuo. Da je to nešto meni normalno. Dio mene nije to htio čuti. Opet se sve komplicira, a ona ne voli, ne zaljubljuje, ne ostaje. Nisam mogao spavati tu noć. Htio sam još. Puno više, htio sam sve. Sebično možda? Pružio bih joj sve.
Prolupao sam u toj noći, napisao sam trideset pet pjesama sve posvećene njoj, njenom pogledu i dodiru. Kad svaka misao nosi njeno ime. Pokušavam shvatiti kako joj biti blizu. Pomoći joj. Usrećiti ju. Činila se kao osoba koja ima sve, ali ona nikad nije imala ništa.
Sjedili smo u nekom dječjem vlaku jako ukrašenom. Sjedila je leđima okrenuta meni. Sjeo sam iza nje, uzeo ju za ruku i samo je držao. Isprepletao prste i mirisao joj kosu. To je bio moj san. Davno prije nego što smo se zapravo upoznali. San je u meni pobudio veliku čežnju. Osjećao sam uzvišene osjećaje i kao da nisam bio prisutan ni u jednom trenutku stvarnosti od tog sna. Sjedila je tek nekoliko mjesta dalje od mene. Činila se hladnom. Nisam vidio ništa u njoj osim dobre osobe. Tako se činila. San nisam shvaćao ozbiljno. Mislio sam da je to normalno. Ništa me nije privlačilo, samo me taj san mučio ponekad prije spavanja i rijetko preko dana.
Postala je moja opsesija. Pratio sam svaki njen pokret, krao joj misli pogledom i ponekad je slučajno dodirnuo. Bilo mi je ponekad teško slušati njene priče o drugima. Nakon svakog spomenula je njegovu manu. Ni jedan nije bio dovoljno dobar. Svi su se trudili da ih smatra posebnim dulje od jednog dana, noći. To me tješilo na neki način. Pripremao sam se postati sve ono što želi. Nisam bio siguran činim li to zbog nje ili zbog sebe.
Zapalio sam cigaretu. Posljednju. Prošetao se grobljem znajući da ju nitko neće pronaći. Nitko ju neće tražiti. Bila je moja. Legao sam pokraj i volio ju.
Ugasio sam ju......cigaretu?

evo da i ja jednom podjelim s nekim nesto....
budite blagi... :'(