Octavio Paz

Octavio Paz
(1914-1998)

Meksički pjesnik, kritičar i dramaturg. Dobitnik Nobelove nagrade za literaturu 1990.
Borac u španjolskom građanskom ratu, ambasador u Parizu- Počeo pod utjecajem nadrealizma, ali je s vremenom postajo sve dublji , zalazeći u pitanja ljudske egzistencije: prolaznost, podvojenost bića, otuđenost suvremena čovjeka. Vrlo je značajan i kao pjesnik i kao vrstan esejist. Djela: Zbirke pjesama "Korijen čovjekov; Između kamena i cvijeta; Silovito doba; Potpun vjetar

------

ZAPISANO ZELENOM TINTOM

Zelena tinta stvara vrtove, šume, livade,
krošnje gdje pjevaju slova,
riječi koje su stabla,
rečenice koje su zelena zviježđa.

Pusti da moje riječi,o bijela, siđu i pokriju te
kao kiša lišća snježno polje,
kao bršljan statuu,
kao titnta stranicu.

Ruke,struk, vrat, grudi,
čelo čisto kao more,
potiljak jesenske šume,
zube koji grickaju vlat trave.

Zelene pjege, poput zvijezda, osipaju tvoje tijelo,
kao tijelo stabla u pupanju.
Neka te ne smetaju toliki sitni i svijetli ožiljci:
pogledaj nebo kako je zelenim zvijezdama tetovirano.

------

POVRATAK

Na pola puta
zastadoh. Okrenuh leđa vremenu
i mjesto da hodam po budućem
»nitko me tamo ne čeka«
vratih se da hodam po prohodanom.

Napustih red u kojemu svi
od početka početaka iščekuju
ulaznicu, ključ, presudu,
dok razočarana nada čeka
da se otvore vrata vjekova
i da netko rekne: nema više vrata
i nema vjekova.

Prokrstario sam ulice i trgove,
sive kipove u hladnoj zori
i živi vjetar medu mrtvima.
Nakon grada polje, a nakon polja
noć u pustinji:
moje srce bijaše noć i bijaše pustinja.

Poslije bijah kamen na suncu, kamen i zrcale
I odmah iza pustinje i ruševina
more, a iznad mora crno nebo,
beskrajna ploča s izlizanim slovima:
zvijezde mi ništa ne otkriše.

Stigoh na kraj. Vrata oborena
i anđeo bez mača, pospan.
Unutra, vrt: ispremiješano lišće,
disanje gotovo živa kamenja,
dremovnost magnolija i gola svjetlost
među istetoviranim deblima.

Voda s četiri ruke zagrljena
sa zelenom i rujnom livadom.
Po sredini, stablo i djevojka,
kosa od ptica i ognja.

Golota me nije smetala:
već bijah kao zrak i voda.
Pod zelenom svjetlošću stabla,
usnulo u travi,
bijaše dugo pero,
ostavljeno od vjetra, bijelo.

Htjedoh ga poljubiti, ali glas vode
izazva moju žeđ i tad me njena prozirnost
pozove da se promatram.
Vidjeh kako jedan lik drhti u njenoj dubini,
jedna svinuta žeđ i jedna razbita usta,
- o stari pohlepniče, trsu, besmislena vatro!
Pokrih svoju golotu. Krenuh polako.

Anđeo se smiješio.
Dunu vjetar i pijesak me zaslijepi.

Vjetar i pijesak bijahu moje riječi:
ne živimo; vrijeme naš život živi.

------

OLUJA

U crnoj planini
Bujica urla visokim glasom
U tom času
Ti hodaš nad ponorima
Po svom usnulom tijelu
Vjetar se u tami bori s tvojim snom
Guštara zelena i bijela
Mladi hrast tisućljetni hrast
Vjetar te rastače i kida i ruši
Otvara ti misao i rasipa je
Vrtlog tvoje oči
Vrtlog tvoj pupak
Vrtlog tvoja udubina
Vjetar te cijedi poput grozda
Oluja u tvom čelu
Oluja u tvom potiljku i tvom trbuhu
Hladi te kao suha grana
Vjetar
U slabinama bujice tvoga sna
Ruke zelene i noge crne
Kroz grlo
Kamena noći
Privezanog za tvoje tijelo
Usnule planine
Bujica urla
Među tvojim bedrima
Monolog kamena i vode
Na obalama tvog čela
Prolaziš kao ptičja rijeka
Šuma sagiba glavu
Poput ranjena bika
Šuma pada na koljena
Pod krilom vjetra
Svakog časa sve viša
Bujica urla
Svakog časa sve dublja
Preko tvog usnula tijela
Svakog časa sve više noć

------

ŽEDAN

Tražeći se, Poezijo,
u tebi sam se tražio:
razbita zvijezda vode
utopila se u mom biću.
Tražeći te, Poezijo,
u sebi doživjeli brodolom.
Potom sam samo tebe tražio
da bih od sebe pobjegao:
šikara odraza
u kojoj se izgubih!
Ali onda, nakon mnogih vrludanja,
ponovno spazih sebe:
isto lice potopljeno
u istu golotu;
iste vode ogledala
u kojima ne smijem piti;
a na rubu ogledala
isti mrtav od žeđi.

------

JESEN

U plamenu, zapaljena jesen,
gori katkada moje srce,
čisto i samo. Vjetar ga budi,
dodirne mu središte i onda ga objesi
za svjetlost koja se smije ni za koga:
kakva rasuta ljepota!

Tražim neke ruke,
neku prisutnost, neko tijelo,
ono što zidove razbija
i rađa opijene oblike,
dodir, glas, okretaj, neko krilo samo,
nebeske plodove gole svjetlosti.
Tražim po sebi, unutra,
kosti, netaknute violine,
usne koje sanjaju usne,
ruke koje sanjaju ptice...

I nešto neznano što kaže »nikada«,
a pada s neba,
od tebe, moj Bože i moj protivniče.

------