Ljepota je u oku promatrača, a eros u glavi čitača

23. 04. 2010. u 16:01

Saša Stojanović, pisac i urednik kulturnog časopisa za Balkan Think Tank, preksinoć je u Mostaru predstavio ovaj časopis te svoj najnoviji roman “Var”, za koji je bio u užem izboru za NIN-ovu nagradu kao i za regionalnu književnu nagradu “Meša Selimović”. U razgovoru za naš list Stojanović govori o ovom elitističkom časopisu, o povezivanju umjetnika regije. U Mostaru je Stojanović predstavio dva posljednja broja Think Tanka: 27-28 koji je posvećen fenomenu autocenzure i cenzure, čiji je drugi dio posvećen filmskim festivalima u regiji te broj 29-30 s vrlo provokativnom temom Eros i Pornos. Predstavljen je i festival Think Tank Town koji je ustvari presjek svega onoga što se radilo u protekloj godini.
Sljedeći broj Think Tanka posvetit ćete fenomenima društvene mreže, Facebooku i Twitteru. Je li kultura dobila nešto s njima, ili joj je pak oduzeto?
- Ja mislim da jest dobila, prije svega zato što takva razmjena društvenih mreža, odnosno one same kao fenomen omogućavaju da se o nekim kvalitetnim autorima čuje dalje i mnogo brže nego što se do sada događalo. S druge strane, mislim da čitanje i pisanje i dalje jest vrlo privatna stvar. Otvaranje prema tim društvenim mrežama može biti i mač s dvije oštrice. Vjerujem da i sad taj odnos između umjetnika i društvenih mreža nije do kraja definiran. To će biti razlog da tome posvetimo cijeli sljedeći broj, proučavajući tu pojavu baš kao fenomen.

U ovom posljednjem broju govorite o Erosu i Pornosu. Koliko toga ima u književnosti Balkana? Koliko uopće o tome javno pričamo?
- Kao što je ljepota u oku promatrača, tako mislim da je pitanje Erosa ili Pornosa također u očima, odnosno u glavi čitača. Na književnoj sceni Balkana izdvajaju se dvije skupine pisaca; oni koji od seksa bježe potpuno na taj način pokazujući kako to vjerojatno ne predstavlja dio našeg života, i druga vrsta, druga krajnost, koja elemente erotike odnosno pornografije koristi da bi dala veću atraktivnost svome djelu. Mislim da, kao i sve ostalo, erotika i pornografija predstavljaju dio naših normalnih života i da mora biti prisutna u umjetničkom djelu, u ovom slučaju u književnosti, u onoj mjeri koliko je zaista prisutna i u realnom životu. Sve ostalo, bilo koje zastranjivanje jednom od dva ekstrema koja sam spomenuo, predstavljaju umjetni način. Vjerujem da to zaista treba promatrati vrlo normalno. Tu sam prije svega krenuo od izjave poznatog fotografa Davida Hamiltona 'Ukoliko je oštro, to je pornografija; kad malo zamutim sliku, ona postaje erotika'. Dakle, granica je vrlo tanka, vrlo fina, ponekad se potpuno gubi. Ali, upravo je to razlog da nam u razjašnjavanju fenomena Erosa pišu brojni autori: prof. Ivan Čolović, Igor Mandić, Predrag Vajagić, Veselin Gatalo, Dejan Stojiljković dobitnik nagrade Miloš Crnjanski za prošlu godinu, Mirko Demić, dobitnik nagrade 'Ivo Andrić' za prošlu godinu… Tekstove smo od njih dobili prije nego što su postali laureati, što nam je veliki kompliment. Riječ je o potpuno različitim točkama promatranja Erosa i Pornosa ovih autora, vrlo često i neslaganja, ali to je još jedan dokaz da Think Tank njeguje staru dobru krilaticu da je činjenica svetinja.

Koji su pisci na Balkanu u većini?
- Bojim se da su na Balkanu u većini pisci koji o erotici ne bi progovorili čak ni po cijenu da ih osude na takvo nešto. Još uvijek postoje teme koje bi mogle biti preprovokativne, koje bi mogle smetati uredniku, prodavaču itd. To je jedna krajnost. Druga krajnost je onaj tko će to staviti na naslovnu stranu. Ne znam tko je u većini jer sam dovoljno čitao i jednog i drugog. Nadam se iskreno da bi pisanje na neki normalan način, držeći se realnih životnih situacija, mogao biti odgovor na vaše pitanje.

Think Tank ste osnovali 2005. s ciljem povezivanja autora na Balkanu. Pet godina je prošlo, koliko su pisci povezani?
- Nažalost, nisu. Sva povezanost koja postoji, postoji na osobnoj razini. Iz Mostara poznajem Gorana Karanovića, Veselina Gatala, Elvedina Naezirovića, Marka Tomaša, Žeticu…, ali sve to još uvijek nije razlog da bi se uspostavilo neko institucionalno povezivanje, a pored tih prepreka koje postoje, postoje i parafinske prepreke. Ja uvijek kažem ako mene slanje časopisa do Užica košta 40 dinara, a do Višegrada 520 dinara, onda tu zaista nešto nije u redu. Bojim se da još uvijek ne postoji sluh. Nadam se da nije namjera nekih da potpuno otvorene granice budu samo za privilegirane časopise, nego prije svega za pamet drukčijih ideja. Ja želim pročitati kako reagira netko iz druge sredine. Mislim da je to bogatstvo. Mišljenje, a ne sličnosti, treba biti točka povezivanja.

Političari uvijek kažu da je kultura ta koja povezuje. Do koga je onda? Što je razlog što su umjetnici nepovezani?
- Političari vjerojatno računaju na našu ogromnu energiju i takvu vrstu samoubilačke požrtvovanosti da smo zbog svog literarnog odnosno umjetničkog djela spremni uraditi svašta. Recimo, kao ja da putujem do Istre, pa se spustim do Mostara i vratim u Leskovac. Međutim, to je energija koja ima svoj rok trajanja. Dakle, ono što tražimo od tih političara koji pričaju o toj vrsti kulturne razmjene jeste samo mogućnost da nam olakšaju teren za igru. Mi ne tražimo da igraju umjesto nas. Ako nam već ne mogu pomoći, neka nam ne odmažu. Ako to mogu uraditi, mislim da su prvi koraci ka pravom uspostavljanju književnih veza već napravljeni.

Bili ste u užem izboru za nagradu “Meša Selimović”. Koliko je za pisca značajna jedna takva regionalna nagrada?
- Pored te nažalost jedine regionalne nagrade, ja sam već dvije godine u žiriju književnog časopisa “Ulaznica”, koji sad ima i regionalnu književnu nagradu. Širenje tih regionalnih nagrada jeste dokaz da se nešto pomjera, ali nažalost ne događa se dovoljno veliko brzinom. Mislim da nagrade takve vrste može omogućiti da medijska svjetla budu bačena na neke manje poznate autore, ako ništa drugo da se opet da prostor za ravnopravnu utakmicu. Prošle je godine na natječaj 'Ulaznice' stiglo oko 3500 radova, velika većina nije toga nije nešto što bi moglo biti kvalitetno, ali smo zato dobili neke radove koji zaslužuju da budu objavljeni. Dobili smo autore iz Makedonije, BiH… koji nikada nisu bili objavljeni. Ako oni nisu objavljeni, a riječ je o sjajnim radovima, tko onda može biti objavljen, što dovoljno govori o tome da fokusiranje medijske pažnje nažalost umnogome ovisi od nekih drugih okolnosti, vrlo malo od samog književnog rada.

Vi ste u Leskovcu, ne u Beogradu. Kakav je Vaš položaj kada je u pitanju centralizacija kulture?
- Od Beograda sam daleko 300 kilometara, ali što se tiče razumijevanja u cijeloj priči, kao da sam daleko milijunima svjetlosnih godina. Ja uporno tvrdim da je sličnost između Leskovca, Mostara, Pule mnogo veća nego što je sličnost između Mostara i sarajeva, ili Leskovca i Beograda. U svim ovim državama koje su nastale nakon raspada Jugoslavije stvorili su se centri koji brinu samo o sebi, i stvorile su se male sredine koje se uporno trude da privuku nešto za sebe. Bojim se da s obzirom na koncentriranost moći, financijske, političke…, u tim centrima da će to biti žestoka borba. S druge strane, zaista se nadam da pojam centralizacije nije samo prazna i da decentralizacija mora poboljšati kulturu… Nadam se da prilika neće biti pružena samo onima koji žive u centrima, nego da ćemo svi od svog mjesta napraviti mjesto vrijedno življenja.

O Meši Selimoviću

Bliži se jubilej rođenja Meše Selimovića. Koliko imamo svijesti o njemu, koliko ga ima u društvu?
- Svijesti nemamo uopće, ali Meša Selimović  je toliko utkan u naše života da svaka situacija ima neku njegovu definiciju. Zaista mislim da su mnoge njegove rečenice prava mala bogatstva, prave životne mudrosti, samo treba čitati njegove misli. Ja sam imao sreću da sam ga čitao vrlo rano, i svaku put se 'hvatao' drugačije za mene i moj svijet. Mislim da će se djelo Meše Selimovića tek vrjednovati, jer on zaista traži jedno ozbiljno vrjednovanje. Ne samo da je uz Andrića i krležu jedan od najvećih pisaca, po mom mišljenju, on je najveći.

O slobodi

U biografiji Vam piše da ste doktor veterine, bivši politički zatvorenik Miloševićeva režima i prisilni vojnik s Kosova, buntovnik protiv nepravde. Kako danas gledate na to vrijeme?
- Moram priznati da bih vjerojatno uradio sve isto što i tad, s tim što bih bio mnogo mudriji. Bojim se, nažalost, kad je sve prošlo i kad je sve ovo završilo, da 'sloboda zaista ne zna pjevati, kao što su sužnji pjevali o njoj'. To je stih Branka Miljkovića.V Vjerujem da smo svi od tih promjena očekivali mnogo, mnogo više. Bojim se da te promjene nisu ni izbliza bliske našim očekivanjima. Iskristalizirale su se dvije grupe ljudi: oni koji su od svega toga vidjeli veliku korist, a druga grupa su obični ljudi. Iskreno se nadam da neće biti novih previranja ovakve vrste, ali da će prave ljudske vrijednosti, kao što su mudrost, vrijednost, trud i talent uspjeti da usprkos ovim okolnostima isplivaju na površinu.

(Razgovarala: Andrijana Copf - Dnevni List)

---

---

Frontpage Slideshow (version 2.0.0) - Copyright © 2006-2008 by JoomlaWorks

Rss