Ines Mrdović: Crna Gora grca u lažnom moralu i malograđanštini

16. 08. 2011. u 15:06

Autorka romana “Zubima za vjetar” Ines Mrdović bila je dugogodišnja politička novinarka, a danas se bavi borbom protiv korupcije i organizovanog kriminala kao aktivista Mreže za afirmaciju nevladinog sektora.
Pri pisanju svog prvijenca, namjera joj je bila da ogoli priču o Crnoj Gori, (ne)važećim patrijarhalnim zakonima i slobodi.

U intervjuu za “Vijesti” objašnjava kako je iz sfere novinarstva odlučila da se bavi drugačijom pisanom formom, pojašnjava naslovnu metaforu romana, i najavljuje novi roman o besudnosti Crne Gore.

 

Koliko Vas je novinarsko opredjeljenje uslovilo za nastanak jedne potpuno drugačije pisane forme - u ovom slučaju romana?

Novinarstvo učauri u iste kalupe, ograniči u odsječnosti i suvoparnosti, pošto morate ponuditi činjeničnu informaciju. A tu već nema one ljepote pisanja, koja vas u literaturi čini neizmjerno srećnim. Nema širine, nema one slobode u kojoj dišete punim plućima, nema onog strastvenog, imaginarnog i divljeg plesa s riječima. Ipak, novinarstvo me naučilo da odvojim bitno od nebitnog. Dok stvaram, prvo sebi postavim pitanje zašto bi čitalac svoje dragocjeno vrijeme trošio na čitanje mog štiva. I upravo to me tjera da mu ponudim samu esenciju, da mu čula održim dovoljno budnim i napetim, kako bi emotivno burno, ali i racionalno trezveno proživio sudbine mojih junaka.

Koji je bio osnovni motiv da napišete roman “Zubima za vjetar”?

Moja namjera je bila da kroz živote dviju glavnih junakinja prožmem jednu dublju priču o surovoj, siromašnoj, zaostaloj i, nadasve, neslobodnoj Crnoj Gori, onoj u kojoj se grca u lažnom moralisanju i tjeskobnoj malograđanštini. Zbog licemjernih načela koje nametne takva kruta i zaostala sredina, čovjek postaje kadar da povuče oroz i postane ubica, ali isto tako i da odbije ljubav, iako je ona nasušna potreba svakog ljudskog bića. Moja namjera je bila da prikažem to prokletstvo zarobljene Crne Gore, koja je skrhala na hiljade ideala i uništila nebrojeno ljudskih sudbina.

Koliko Vam je bilo zahtjevno da se bavite paralelnim radnjama, različitim i u vremenskom, i u prostornom u karakternom smislu ?

Svakako jeste bilo zahtjevno, ali sam, prateći kompozicijsku nit romana, u svakom trenutku znala šta hoću i kakav efekat da proizvedem napisanim. Upravo iz tog razloga, neke Janine istine otkrivene su iz prizme njene unuke Ore. Ono od čega jesam strahovala, bio je govor nakon Drugog svjetskog rata. Stalno sam provjeravala da li sam u dijalozima između junaka te radnje možda upotrijebila neki akademski izraz, koji se nije koristio u to vrijeme. Zbog toga sam se konstantno trudila da krajnje pojednostavim retoriku između junaka tog doba.

Možete li približiti naslovnu metaforu “Zubima za vjetar”?

To je metafora koja bukvalno znači hvatati se 'za ništa, a opet za nešto' i najsnažnije dočarava život jedne od junakinja Jane Perović, koja je godinama okajavala svoj grijeh, pošto je okrvavila ruke zbog vlastite časti. Surova pravila patrijarhalne sredine postaće Janin mač nad vratom, ali će upravo na njenoj sudbini buntovna i neprilagođena unuka Ora mnogo naučiti i imati petlje da ona izabere, kada bude pred iskušenjem, čak i ako će to značiti da će morati da ostavi sve za sobom.

O čemu ćete pistati u sljedećem romanu koji pripremate?

 

Bavim se jednom tabu temom, koju pričam kroz surovu životnu storiju mlade majke. U 'Zubima za vjetar' sam pokušala da ogolim Crnu Goru, u ovoj ću se potruditi da prikažem njenu besudnost. Vjerovatno će sjutra biti komentara da je roman kontroverzan, vjerovatno će biti i onih koji će se pronalaziti u njemu, ali ja unaprijed poručujem da je po srijedi književna fikcija, i ništa sem toga.

Uvijek smo u rovovima prošlosti i poslije pola vijeka junakinje Vašeg romana dijele istu - sličnu sudbinu? Da li ovim poručujete da je Crna Gora spora za promjene kada su žene u pitanju?

Ne samo žene, već generalno kada je čitavo društvo u pitanju. Mi smo uvijek u nekim rovovima prošlosti (bilo da je riječ o porodičnim odnosima, ili onim društvenim) iz kojih se plašimo da provirimo glavu i suočimo se sa civilizacijskim dostignućima i našim mjestom u svemu tome. A u rovovima nema mnogo svjetlosti, u njima se gubi sloboda, čovjeku vremenom otupe čula, pretvara se u ljušturu i postaje najgori sam sebi. S jedne strane knjigom poručujem da je čak i danas muškarac u Crnoj Gori sve, a žena je tu da ćuti, radi i rađa (po mogućnosti) mušku djecu. S druge strane, slično je i kada je sistem u pitanju – mi sluganski ljubimo lance sa istim žarom i u komunizmu, kao i danas kada nam je, nažalost, država samo na papiru demokratska”.

 

Autorica: Milica Radović

 

vijesti.me

---

---

Frontpage Slideshow (version 2.0.0) - Copyright © 2006-2008 by JoomlaWorks

Rss