Juli Zeh: Ne bojim se neonacista već razmišljanja ‘običnih ljudi’

12. 10. 2011. u 15:55

Juli Zeh, rođena 1974. godine, svrstava se među najbolje njemačke pisce mlađe generacije. Autorica je devet knjiga, za koje je dobila brojne nagrade, a Spiegel ju je nominirao za jednu od najutjecajnijih žena Njemačke. Djela su joj objavljena u 29 zemalja, a na hrvatski su dosad, u izdanju Durieuxa, objavljeni “Mali konverzacijski leksikon za kućne pse”, zatim nagrađivani romaneskni prvijenac “Orlovi i anđeli” te putopis po Bosni i Hercegovini “Tišina je šum”. Spisateljica je krajem tjedna boravila u Zagrebu gdje je predstavila svoj najnoviji prijevod “Corpus deliciti”, objavljen u izdanju Frakture, distopijski roman zbog koje su je neki mediji prozvali suvremenim ženskim Georgeom Orwellom.

Junakinja romana je Mia Holl, uzorna građanka koja, nakon što joj se brat ubije u zatvoru, počinje borbu protiv Metode - pravila vezanih uz zdravlje kojima se kontroliraju svi aspekti života građana.

 

I vaš roman se ubraja među distopije, žanr koji posljednih godina doživljava određenu vrstu revivala. Kako to objašnjavate?

- Ne događa se samo revival distopije nego i svih oblika angažiranog pisanja. Dosta dugo autori su se fokusirali tek na pisanje uzbudljivih priča ili ocrtavanje psiholoških panorama, a sad nam se politika ponovno vraća u živote. Možda je razlog to što živimo u vremenu krize ili pisci osjećaju da se ponovno zbog društva moraju angažirati. U tom kontekstu, distopija je tek jedna od mogućnosti za izražavanje političkog stava.

 

Problem ksenofobije

Represija društva u vašoj knjizi očituje se kroz kontrolu zdravlja. Zašto baš zdravlje?

- Društvo je tijekom proteklih desetljeća promijenilo kriterije kojima se određuje vrijednost ljudskog bića, prebacujući fokus s duhovnog na fizičko. Nekoć su kvalitete bili obrazovanje, pamet, poznavanje povijesti, filozofije, svijest o tradiciji... Danas je model dobrog, kvalitetnog čovjeka to da je mlad, lijep, zdrav, u formi, učinkovit... Svjedoci smo toga da se politika sve više počela miješati u te sfere života, a srž problema jest ta da ljudi naprosto postaju stariji, a medicina koristi sve skuplju tehnologiju.

Posljedica je da se sve češće, posebice u EU, događa da se bolesti, preciznije liječenje, razvrstavaju u dvije velike kategorije: one čije liječenje država želi platiti i one koje ne želi jer ih smatra krivnjom pojedinca koji pije, puši, loše se hrani, bavi se opasnim sportovima i sam je kriv za to što mu se događa.

To je selekcija, kojom se zalazi u privatni život ljudi. Selekcija kojom se zadire u pravo svakoga da sam odluči kako želi živjeti, a umjesto toga nameće se određeni životni stil; što i koliko jesti, koliko spavati, kojim se fizičkim aktivnostima baviti. Set pravila koji se primjenjuje na svakoga, a poruka je: “Troškovi su visoki. Ako želiš da se država brine za tebe, onda živi zdravo i budi normalan.” A to je za mene horor vizija društva.

Glavni argument pristaša Metode je da se takvom vrstom kontrole ljudi više ne boje kao njihovi preci na početku 21. stoljeća koji su izgubljeni i prestrašeni. Ksenofobija je veliki problem suvremene Europe.

 

Kako je strah kanaliziran u Njemačkoj, tko je glavni “neprijatelj”?

 

- Muslimani. U relativno kratkom razdoblju nakon 11. rujna, strah od terorističke prijetnje iskorišten je kako bi vlada, u ime sigurnosti, donosila zakone kojima se dopušta, primjerice, prisluškivanje razgovora i čitanje mailova. Strah od te vrste terorističke prijetnje strasno su podupirali i mediji pa su ljudi prestali razmišljati racionalno. U Europi smo nakon 11. rujna imali dva teroristička napada, u Španjolskoj i Engleskoj, povezana s muslimanskim ekstremistima. Broj žrtva je bitno manji nego broj žrtva terorističkih napada drugih skupina u istom razdoblju. Svejedno, ljudi se boje samo muslimanskih terorista.

Golemi skandal

Nije li njemačko društvo iznimno osjetljivo na takvu vrstu ksenofobnih praksa?

- Ne, više ne. Donedavno smo, možda ne u glavama, ali barem na papiru, imali brojne tabue koji su u novim okolnostima jako brzo prestali vrijediti. U Njemačkoj je prije godinu i pol dana izašla knjiga koja je vrlo otvoreno govorila o muslimanskoj prijetnji, ali ne toliko o terorističkoj koliko o činjenici da muslimani prijete našem društvu iznutra. Argumenti su sljedeći: muslimanske obitelji imaju 10/15 djece, Nijemci 1,2 djeteta po obitelji i svi ti mali muslimani koji trčaraju uokolo su prijetnja jer imaju različit genetski kod: oni su gluplji, teže usvajaju znanja itd.

Za mene je to bio golemi skandal jer je praktički donedavno bilo nezamislivo da u Njemačkoj čuješ takvu vrstu teza. Naravno, uslijedila je javna rasprava, ali knjiga je postala golemi bestseler i prodala se u gotovo dva milijuna primjerka. Nije ju prigrlio samo obični puk, nego i brojni sveučilišni profesori, novinari koji su govorili: “Napokon je netko rekao istinu”.

I jasno ste mogli osjetiti kako se neke stvari iznova vraćaju, a da su argumenti opet isti - biološki pristup, sporan DNK koji će promijeniti našu zemlju i ubiti je iznutra. Ne bojim se ja neonacističkih grupa, oni su donekle autsajderske skupine koje nitko ne uzima ozbiljno. Ono što je pokazao slučaj ove knjige jest razmišljanje tzv. običnih ljudi, građanske opcije. Pokazalo se da je prosvjetiteljstvo i dalje samo vizija, da većina i dalje ne razumije što je pluralizam. Da pluralizam nije živopisna grupa ljudi s reklama za Benetton na kojoj je jedan crn, drugi bijel, treći žut, ali svi nose iste traperice, govore isti jezik i vode se istim kulturnim pravilima.

Farma krava

Radite na tekstu za ZeKaeM, koji bi trebao režirati Ivica Buljan. O čemu je riječ?

- Tek razrađujemo ideju, tako da ne mogu puno otkriti. No, glavna inspiracija bila je knjiga koja govori o upravljanju farmom krava - što je prava znanost koja služi da se svlada upravljanje gomilom indivudulaca i da ih, bez sile i nasilja, natjera da rade točno što treba. Štoviše, da pritom osjećaju da slijede svoje nagone i potrebe. Čini mi se da je to lijepa metafora modernih društva, koja uglavnom više ne žive pod opresijom političke sile, ali postoje metode koje nas natjeraju da radimo što žele, nazovimo to službom ili zdravstvenom skrbi.


‘Corpus delicti’ prvo je bio dijelom roman, dijelom drama

“Corpus delicti” isprva je bio postavljen u kazalištu, a tek nakon toga ste napisali roman. Zašto?

- Bila je to moja prva drama za kazalište i bilo mi je teško pa sam u dogovoru s redateljicom napravila tekst koji je dijelom roman, dijelom drama. No, kad je izveden, shvatila sam da su mi ideje tog teksta i teme jako bitne i da zato želim ukoričenu knjigu koju će ljudi moći pročitati. Nitko neće tiskati kazališni komad.

Zato sam se upustila u pisanje romana, ali mislim da se po strukturi može vidjeti što je bilo izvorište teksta zbog razmjerno velikog broja dijaloga, a i zbog toga što likovi donekle funkcioniraju kao alegorije, prototipovi - baš kao i u kazalištu.

 

Autorica: Adriana Piteša

 

jutarnji.hr

---

---

Frontpage Slideshow (version 2.0.0) - Copyright © 2006-2008 by JoomlaWorks

Rss