Ivana Šojat Kuči: Mene zanimaju oni tihi, stjerani strahom u kut

21. 12. 2011. u 12:06

"Htjela sam vidjeti, osobno shvatiti proces, u što izrastaju nedužna djeca rođena na ovaj ili onaj način u monstruoznim obiteljima, kako društvo na njih reagira - još imamo mračne četvrti za »leprozne« kojima se bojimo pomoći."

Osječka književnica Ivana Šojat Kuči prošle je godine sa svojim romanom »Unterstadt« pokupila cijeli niz književnih nagrada (»Vladimir Nazor«, »Ksaver Šandor Gjalski«, »Fran Galović« i »Josip i Ivan Kozarac«). Roman je to o građanskoj obitelji njemačkih korijena u Osijeku čija se priča prati kroz sudbine četiriju naraštaja žena. Iako joj je to drugi roman, a u svom književnom opusu ima i cijeli niz zbirki poezije, dvije zbirke priča i jednu zbirku eseja, tek je taj naslov učinio ime Ivane Šojat Kuči poznatim i izvan uskih čitateljskih krugova.

Osim pisanjem, Ivana Šojat Kuči bavi se i prevođenjem s francuskoga i engleskog jezika te je, među ostalim, prevela knjige Amélie Nothomb, Rolanda Barthesa, Raymonda Carvera i Paula Austera. Njezinu novu knjigu, zbirku priča »Ruke Azazelove«, objavila je ovih dana zaprešićka izdavačka kuća Fraktura, što je bio povod ovom razgovoru o ljudskim strahovima, slabim pojedincima, Osijeku, ženskoj književnoj godini i još nekim interesantnim temama.

»Mala knjiga s puno mraka« mogao bi biti moto Vaše nove zbirke priča »Ruke Azazelove«. Gdje su ishodišta i koje su poveznice svih tih strahova, tragedija i užasa?

- Koliko god mi od njih bježali, koliko god ih prešućivali i tajili pred drugima i vlastitim racionalnim »besprijekornostima«, strahovi, preživljeni užasi trajno nas mijenjaju, dašću nam za vratom. Pamtimo sreću. Strahove taložimo, pa se oni u nama pretvaraju u Golema koji poslije, prije ili poslije, sukladno našim odlukama i nagnućima prerasta u silu dobra ili kaos zla.

Sve što smo ikada pretrpjeli pretvara nas, sasvim postupno, u čovječnija, suosjećajna bića, ili u čudovišta u kojima je strah fermentirao u gnjev koji žudi za osvetom, onom ničeovskom voljom za moć, žeđa za novim uprizorenjem istoga, ali u preokrenutim ulogama gdje žrtva postaje tiranin u začaranom krugu bez izlaza.

Priče su uglavnom iznesene iz perspektive slabih likova – žena i djece. Zašto Vam je ta perspektiva poticajna?

- Pojedinci u stanju moći jasno i glasno iznose svoje stavove, nameću se, moćni pišu zbilju, formiraju stada, od onih mikroskopskih, obiteljskih, do velikih interesnih, nacionalnih, gospodare slabima. Ljude fascinira moć, što smo tijekom povijesti, ali i sada, već vidjeli, gledali nebrojeno puta.

Mene zanimaju oni tihi, stjerani strahom u kut. Htjela sam vidjeti, osobno shvatiti proces, u što izrastaju nedužna djeca rođena na ovaj ili onaj način u monstruoznim obiteljima, kako društvo na njih reagira.

Sociološki gledano, još imamo mračne četvrti za »leprozne« kojima se bojimo pomoći. Kao da je nesreća zarazna, prijenosna. Kao da je nesreća morbidni, preokrenuti kralj Mida koji dodirom svjetlost pretvara u mrak.

I dalje se čudimo zlu koje povremeno eruptira u kući naših susjeda, kao da se sve događa preko noći. Valjda zato što je lakše samo promatrati, jasno dijeliti tuđu zlu kob od vlastite sudbine.

»Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način«, rečenica je kojom započinje Tolstojeva »Ana Karenjina«. Može li se ona preslikati i na priče iz »Ruka Azazelovih«, ali i na prije objavljene zbirke priča »Mjesečari«?

- Sreća je stanje s kojim znamo kako, nema dvosmislenosti, nema potrebe da ju skrivamo. Postoje jasni mehanizmi »upravljanja« srećom. Tuga, nesreća i muka za sobom uvriježeno povlače sramotu. Kao da smo manje dostojni u suzama. Netko tko se rasplače na ulici, pred neznancima ili je prešao preko granice izdržljivosti i sunovratio se u ponor potpune bespomoćnosti ili je lud. Tako razmišljamo. Plačemo na pogrebima. I ponovno zborno, u zajedništvu.

Plačemo s ljudima koji plaču. I svi odreda zurimo u tlo. Nesretne, poremećene obitelji skrivaju svoje zlotvore. Oduvijek me je fascinirala ta gotovo kršćanska, mučenička reakcija obitelji žrtava nasilja: ako mi se to događa, nečim sam i zaslužio.

 

Obitelji stjerane u pakao ovisnosti jednoga od svojih članova prepune stida skrivaju svoje ovisnike, alkoholičare, vlastitu bijedu od koje bi mogle pobjeći. Ali ne bježe. Kao mačka preneražena farovima automobila koji će ju zgaziti.

 

"Sreća je stanje s kojim znamo kako,
nema dvosmislenosti, nema potrebe da ju skrivamo.
Postoje jasni mehanizmi »upravljanja« srećom.
Tuga, nesreća i muka za sobom
uvriježeno povlače sramotu.
Kao da smo manje dostojni u suzama."

 

Prošle godine naveliko se govorilo o ženskoj godini u književnosti, no kada se pisalo o Vašim knjigama, redovito se isticala njihova neuklopljenost u postojeće književne trendove. Kako biste Vi opisali svoj književni otok, ono što Vas razlikuje od okolnoga književnog mora?

- Vjerojatno će zvučati banalno, no ne odustajem od činjenice da nikada sebe nisam razmatrala u nekakvom kolektivnom kontekstu. Jednostavno pišem ono što smatram vrijednim, onako kako znam. Ne slijedim trendove. Smatram kako je čin pisanja samotan čin, kako je svaki čovjek, pa tako i pisac svemir za sebe.

Desetero ljudi će na deset različitih načina doživjeti isti događaj, svaki će od njih drukčije reagirati. Samo promatram svoje vrijeme, okružje u kojem živim i bilježim ga. Na svoj način. Vlastiti senzibilitet jedini mi je vodič. Smatram kako bi sve drugo bilo jalovo, neuvjerljivo. Sjena sjene. Ništavno.

Vaš roman »Unterstadt« prošle je godine osvojio cijeli niz nagrada. Nagrade sasvim sigurno jesu priznanje kvalitete nečijeg rada, no njihova inflacija na našoj književnoj sceni smanjila im je onu važnost koju su nekada imale. Kako Vi gledate na tu pojavu?

- Budimo iskreni, nagrade su uvijek dobrodošle kao poticaj, znak da ste podigli barem omanju oluju, da su vas primijetili, pa nemate više dojam da kao manijak vičete u praznoj, zvučno izoliranoj sobi. Pišemo da bismo bili čitani. Oni koji tvrde suprotno, skaču sami sebi u usta, budući da postoji kategorija osobnoga dnevnika, bilježnice pohranjene u ladicama u koje se uvijek može zapisati nešto samo za sebe.

Što se inflacije nagrada tiče, svakako moramo priznati da se gotovo istovjetna inflacija događa na brojnim poljima u Hrvatskoj. Koliko koja nagrada vrijedi, koliko je utemeljena, čitatelji uvijek mogu provjeriti, osobno se uvjeriti, ovjeriti slaganjem i potvrdom.

Kako napreduje postavljanje »Unterstadta« na daske osječkoga HNK? Sudjelujete li u procesu i što očekujete od predstave?

- Uvjerena sam da je »Unterstadt« dobio sjajnu dramaturginju, Nives Madunić, s kojom sam u nekoliko navrata sve pretresla, razgovarala. Držim da su nam senzibiliteti bliski, tako da sam joj uglavnom prepustila neka radi kako najbolje osjeća.

Prema onome što sam do sada imala prilike vidjeti, očekujem da će i na kazališnim daskama »Unterstadt« ostaviti dobar dojam. Kako je riječ o doista kompleksnom i složenom romanu, koji je nemoguće u cijelosti prenijeti na pozornicu, smatram da je Nives izvukla esenciju. Svakako, nadam se najboljemu.

Hrvatsku mnogi doživljavaju kao jako centraliziranu zemlju s glavnim gradom kao jedinim pravim društvenim i kulturnim središtem. Živeći i radeći u Osijeku, osjećate li ikad svoj položaj kao marginaliziran?

- Nikada se nisam doživjela marginaliziranom. Premda ponekad postoji famozan problem fizičke odsutnosti, poprilična udaljenost od »velike vatre«. Smatram, međutim, da u današnje, elektronsko doba nije nikakav problem biti prisutan, predstaviti se urbi et orbi.

Radite u kazalištu, intenzivno prevodite i pišete, a uz sve to imate i veliku obitelj. Što je Vaša pogonska snaga?

- Tvrdoglavo ne vjerujem u prisilu, pa tako ni sebe asketski ne prisiljavam na rad po svaku cijenu. Pišem i prevodim isključivo kada sam za to spremna, ne forsiram. A kada radite s veseljem, kada uživate u onom što radite, onda sve ide glatko, onda za sve imam vremena. Premda mi se »događaju« i stresna razdoblja, osobito u vrijeme prije premijera, kada kao urednica kazališnih izdanja u HNK u Osijeku imam pune ruke posla.

Kako biste, kao čitateljica, ocijenili ovu godinu koja je na izmaku? Koje biste naslove preporučili za čitanje?

- Prošle godine, moram skrušeno priznati, nisam imala previše vremena za čitanje, budući da sam intenzivno radila na novom romanu, ali i nekoliko iznimno zahtjevnih prijevoda. Svakako bih, međutim, preporučila Amosa Oza, T. C. Boylea, kojeg sam osobno prevela, sjajnog Fabricea Hadjadja, Vladimira Stojsavljevića, Charlesa Portisa. I svakako: Ludwiga Bauera.
Silno ljubim poeziju

Prije romana »Unterstadt«, književna Vas je javnost poznavala uglavnom kao pjesnikinju (»Hiperbole«, »Uznesenja«, »Utvare« i »Sofija plaštevima mete samoću«). Jeste li se potpuno okrenuli prozi ili bismo uskoro mogli očekivati i neku novu zbirku poezije?

- Poeziju i dalje pišem, usprkos prema njoj nemilosrdnim vremenima. Silno ljubim poeziju kao erupciju najdubljeg i najintimnijeg koje nekako vrisne u stihovima. Polagano, malo-pomalo, pripremam novu zbirku, prilično neobičnu, zbirku o dušama koje progovaraju o trenutku odlaska koji ih zapravo kao ljude definira.

Poeziju pišem samo kada mi dođe, kada imam dojam da je netko nevidljiv pokraj mene stao da mi šapuće o sebi. Inače ne ide. Sve drugo je mahnito forsiranje rijeke jezika koja ohole samo proguta i odnese ni u što.


autorica:INES KOTARAC

izvor:vjesnik.hr

---

---

Frontpage Slideshow (version 2.0.0) - Copyright © 2006-2008 by JoomlaWorks

Rss