Ajla Terzić: Pravila su kao korzet

20. 01. 2012. u 12:14

Osim što piše za novine i prevodi s engleskog, Ajla Terzić, rođena u Travniku, objavila je zbirku poezije “Kako teško pišem”, roman “Lutrija”, a sada i drugi nazvan “Mogla je biti prosta priča”, zanimljivu i intimnu priču o seksualnim slobodama, tranziciji, društvenoj osudi i strahovima.

 

 

Vaš novi roman govori o zabranjenoj ljubavi osoba koje se nisu tražile, ali su se pronašle?

 

Može i tako. No, muzička mu je podloga više pjesma Beatlesa “Girl” nego “I Kissed a Girl” Katy Perry. On je i priča o tranziciji, različitim generacijama i njihovim dilemama, o vozovima i prelaženju granica, mitovima i predrasudama, izgubljenosti zbog koje se nekad išlo u samostane a danas se ide u Afganistan i na internetske forume, i o tome da te u životu često slomi ono što najmanje očekuješ. Konačno, neke kvalitetne stvari pronađeš usput i bez neke namjere. Pritom, književni uzor mi nije Tolkien: nastanak ove knjige uslovila su moja interesovanja i neuralgične tačke koje se tiču svijeta sada i ovdje. U književnostima bivše Jugoslavije nema baš ekvivalenta “Planini Brokeback” Annie Proulx, pa mi je i to bio izazov. Moj najveći “predumišljaj” je u tome što sam htjela da roman bude objavljen istovremeno u Zagrebu (izdavač je Sandorf) i u Beogradu (Rende), jer je to moje područje djelovanja i u metaforičkom i u kulturološkom smislu.

Bez smaranja, molim!

Kakav je vaš stav prema normativima u spolnim orijentacijama? Što vas tu najviše smeta?

Lično nikad nisam previše voljela gramatiku, ali ovdje može poslužiti, jer francuska riječ “norma” znači “tesarov kvadrat”: do svakog je muškarca i žene da “istešu” svoj karakter i sve što pod to spada. Iako standardi postoje i u jeziku i u ponašanju, uzbudljivije je praviti varijacije na temu u kojem god molu ili duru hoćeš. Pravila doživljavam kao korzet u kojem izgledaš kompaktno, ali ti otežava disanje.

Što je to zanimljivo u ovoj našoj balkanskoj tranziciji?

Nekad mi je sve zanimljivo, a nekad mi je ta zbilja teška kao, rekao bi Krleža, olovna lopata natrpana zemljom. Stevan Filipović, autor filma “Šišanje”, napisao je da ne razumije kako netko odavde može htjeti da ima djecu. Ta kontradiktorna tranzicija najkorisnija je u turističkom sektoru, oni spotovi CNN-u tipa: red zelenila i narodnih nošnji, pa u gro-planu kolut sira, a onda se zakuca kadar s mladima koji briju po pjena-partijima uz svjetske DJ-e. Shvatimo li ih kao kemp, te stvari mogu biti predmet istraživanja, pa i uživanja. Ono što rade Jinxi, Letu štuke ili novosadske Frajle način je da lakše svarimo taj Balkan i njegove nuspojave.

Kada će naš strah od osude identiteta, koji su također u tranziciji, prestati biti nužan?

Voljela bih da mogu reći da će sve biti bolje kad uđemo u EU, no svi znamo da nije tako, stvari neće biti drugačije možda ni za koju dekadu. Ljudi su uvijek sumnjičavo gledali na sve koji su drugačiji, bilo po pameti, seksualnoj orijentaciji, načinu oblačenja ili drugom. Osoba koje odskaču od norme uvijek je bilo i treba iskoristiti taj “elitistički” potencijal, uživati u njemu koliko god je moguće, ali prvo valja biti u harmoniji sa samim sobom. Hoće li se to postići čitanjem “Kolibe”, Art of Livingom ili trčanjem uz rijeku, vrlo je individualno; samo bez presije, agresije i smaranja, molim! Treba znati relevantnim argumentima i samosviješću odgovoriti na napade, predrasude i šikaniranja, za ostalo se mora pobrinuti zakon. Mada ni u tom odjeljku nije sjajno, ipak je daleko bolje nego prije dvadeset godina.

Kako opisujete stvarnost u BIH, kako se u nju uklapate i kamo iz nje bježite?

Da se uklapam, vjerovatno ne bih pisala knjige i tekstove kakve pišem. Bježim u priče Davida Sedarisa, romane Patricie Highsmith i biografije, od Waitsa do Hitchensa, na Salon.com, u New Yorker, svijet Battlestar Galactice, u galerije, na koncerte… I, naravno, doslovno, preko granice, najčešće u Beograd, iako ne možeš nazvati inostranstvom nešto gdje možeš samo s ličnom. Okolina je daleko podnošljivija kad imaš puno posla, pa ne stigneš da blejiš o nekim filozofskim pitanjima. O svemu pišem u publicističkim tekstovima, a analiziram u istraživačkim radovima, da i meni bude jasnije.

Ljudi su kreteni

Gdje je budućnost, pa i vaša?

Moja prijateljica glumica lani je imala predstavu “Budućnost je u jajima”, misli se na jajne ćelije, djecu, no ja još nemam člansku kartu toga kluba. Budućnost je za mene i u otvorenosti, u nezatvaranju u fizičke i psihičke klostere, tako se lako postaje paranoičan. To sam imala priliku pošteno istražiti, jer je moj magisterij bio o distopijama, što je i politička tema koja se tiče različitih projekcija budućnosti što su krenule naopako. Po tim prognozama, svi smo najebali. Budućnost je i u estetici, evo sad će i koncert Georgea Michaela. Kad sam to spomenula prijateljičinoj mami, pitala je “Jel’ to onaj peder?” Pa jest peder, al’ on, sestro, može kupit’ i tebe i tvoju familiju! Budućnost je i u entuzijazmu i energiji nekih ljudi poput Ivana Sršena i Miška Stevanovića koji su zajedno izdali “Povijest gej i lezbijskog života i kulture” Roberta Aldricha.

Pregrijala mi se čarobna kugla, no moj je najveći lični kapital što znam odmah prepoznati sranje plus sporadična istraživačka energija. Moja budućnost je u mom laptopu, na mojoj planinčugi, u medijima, humanistici, umjetnosti…, iako nam historijski kontekst i ovdašnji mentalitet ne daju previše ohrabrenja za dugoročne planove.

Zašto su seks i sloboda i dalje vezani uz isti faktor koji stvara rascjep?

Ljudi su kreteni. Sloboda od društvenih a time i seksualnih normi generisala je neka od najvećih i najznačajnijih umjetničkih ostvarenja, iako znam da nekom “drugačijem” dečku ili curi tamo negdje u Zagorju, Herceg Novom ili Pločama malo znači činjenica da su Gilbert & George među najznačajnijim umjetničkim stvaraocima ili da je Camille Paglia uspjela da usvoji dijete sa, sada već bivšom, partnerkom. Jer, argument je uvijek isti: to je Amerika, London ili šta već, drugo je ovdje. Tačno, drugo je ovdje, gdje možeš dobiti ciglom u glavu jer nisi kao ostali. Ne kažem da treba biti strpljiv/a. Strpljivost je potrebna u frizerskim salonima i ljekarskim ordinacijama. U svakodnevnom životu treba naprosto biti svoj/a.

 

Autor: Srđan Sandić

 

novossti.com

---

---

Frontpage Slideshow (version 2.0.0) - Copyright © 2006-2008 by JoomlaWorks

Rss