KREATIVNA SINESTEZIJA (izlaganje održano u sklopu nacionalnih Makedonskih 38. Karamanovih poetskih susreta 2011. Godine u Radovišu)

19. 11. 2011. u 11:10

U eri kada je svaki Kreativni iskaz podređen Erosu ili Tanatosu (isključivo jednoj od mogućnosti i u nivou poriva) i u hitanju ka materijalnoj valorizaciji (kao nužan slijed ili povod) ni suštinski Kreativci, artističke provenijencije, nisu izuzeti ukoliko ne žele Djelo podrediti potvrđivanju kroz vrijeme.

Čemu ta uvodna konstatacija? Odgovorit ću pitanjem: zar danas nije izvjesno da plijene pornografsku ili horor projekti (što je eksponent već pomenutih Erosa ili Tanatosa) ovisno o psihološkom profilu publikuma? Sveobuhvatni artistički izraz rijetko da posjeduje dinamiku, koju predhodna dva gotovo pa da podrazumjevaju ili je eksplicitan izraz njoj podređen, i u cjelosti je upućen sebi i rijetkima koji se u njemu prepoznaju obzirom da apostrofiranje bilo kog principijelnog, vehementnog, u jednoj od krajnosti gotovo incidentnog – neumitno – sadrži i antipod koji dinamizira napisano. Stoga ako se i odredimo da nam Djelo služi sebi neophodno je „iscrtati“ tragove koji će znalca privesti.
Ako sagledavamo pisani kreativni iskaz u relaciji  sa drugima upečatljivo je kako je muzika ta koja je uporedo hodila. Također se ne može pobiti i činjenica da je najupečatljiviji vid te kreativne sinestezije otjelovljen u trubadurima koji su muzičkim „zastorom“ oslikavali ambijent koji su njihove riječi donosile. Zanijekati nekada plod im virtuoznosti bilo bi neizvodivo, ali Riječ je – mimo tog – bila dominion i element po kom su pamćeni.
Drugi kreativni iskaz, koji je bio neizostavan u korelaciji sa pismom, jeste likovnost. Počev od kaligrafskih vinjeta u funkciji slikovnog rješenja početnog slova u tekstu pa – kasnije – do likovnog rješenja ukoričenja. Plakat neću pominjati jer nije u izravnom kontaktu sa Riječju koja je samo djelo već je marketinški segment.
Ako sagledamo neka od likovnih rješenja sakralnih tekstova nećemo moći a da ne dijelimo mišljenje kako su u pitanju remek djela apsolutno usklađena s tekstom kojem predhode. Izumom štamparije, te daljim njenim tehnološkim razvojem, likovnost postaje nezaobilazna pratilja pisane riječi; od rješenja ukoričenja pa do – eventualnog – ilustriranja teksta u nutar knjige.
Najveći progres u ilustraciji djela ostvaren je kod onih namijenjenih najmlađem uzrastu gdje djeca prihvaraju književna djela, memorišu i vrjednuju u neposrednom dodiru isključivo sa ilustracijom. Tekst, koji im odrasli čitaju, biva poistovjećivan sa likovnosti unutar djela tako da ga oni kasnije nose unutar sebe kao arhesliku i prenose putem projekcija ili sliku riječi, ili obratno; na osnovu primljenih riječi iniciraju vizuelizaciju u sazvučju sa već izgrađenim likovnim parametrima stećenim iskustveno kroz već proživljena djela.
I posljednji u nizu je film. Obzirom na tehnologije koje su obilježile novo doba; jednostavnost (uslovno rečeno) u radu, kao i niska cijena, omogućili su mnogim autorima da ambijentalno upotpune sliku koju njihova Riječ donosi. Neovisno da li je ilustrativnog ili igranog koncepta. Jedna od suštinskih osobenosti u tom i takvom iskazu je kongruentnost autora bilo da je sam realizator ili da je drugima ustupio da urade stručni dio pojašnjavajući im konstantno ono što u tom segmentu očekuje od tehničke podrške. (U pomenutom izuzimam koautorstvo gdje bi netko od filmskih Kreativaca dao sopstvenu vizuelizaciju ponuđenog teksta.) Tako realizovana poetsko-filmska slika bi trebala da bude u funkciji protažiranja Riječi kroz neposredniji način sa konzumentom ponudivši sveobuhvatniji doživljaj. Ukoliko se periferne komponente (filmovano-muzički segment) uzdigne do simbola gradiće atmosferu unutar koje će sama Riječ biti prepoznata kao ono što suštastveno jeste i treba da bude – Dominion. U protivnom bit će zasjenjena nečim što u ishodištu je trebalo biti periferno te, kao takva, biti podređena i dovedena do samoukinuća. Ili što bi bilo još nedostojanstvenije – do groteske (ali ne groteske kao tekstualnog iskaza).
Laviranje Riječi kroz bilo koji kreativni segment unutar filma danas bi bilo poželjno zbog animiranja i što bržeg iniciranja da samo Djelo bude valorizovano. Jedno da bude jasno; taj prijemčljivi način neće moći stvoriti djelo gdje ga nema, kao ni negirati ako postoji. Naprosto je u pitanju temporalni akcelerator; onaj Kreativni iskaz koji će nam, kroz perifernost i zavodljivost (uslovno rečeno) sekundarnih ćula – vida i sluha – donijeti hvale vrijednu informaciju kao konzumentu i naoko nesagledivo daleku, a vrijednu, Riječ približiti – za početak – na način da se i pomisao kako bi moglo što biti drugačije tretira iluzornom.
Tempo današnjeg života koji je u suštini poređen materijalnim dobrima ne ostavlja dovoljno vremena da se valjano i neposredno možemo posvetiti djelima sa visokim literarnim vrijednostima obzirom da ista, kao takva, zahtjevaju čitaoca u potpunosti. Poenta je u tomu da će, zbog navedenog, čitalac biti u poziciji da načini otklon od nesporno vrijednog djela obzirom da je istom, usljed pomenutih nedostataka vremena i koncentracije, prišao površno.
Ukoliko se ispravno pristupi prezentovanju djela i putem kreativne sinestezije pokuša pronaći put do čitaoca ne podređujući Riječ bilo kom drugom Kreativnom iskazu biti ćemo svjedoci da kvalitativni publikum, kao aktivni segment djela, narasta i osvaja prostore neovisno o složenosti koju sobom nose nekomercijalni uradci.

 

Brčko; 01.11.2011.                                                                                                        Emir Sokolovic

---

---

Frontpage Slideshow (version 2.0.0) - Copyright © 2006-2008 by JoomlaWorks

Rss