Gledaj svoja posla, PiC! Manje će da boli...

Pošto su E- NOVINE odbile da objave odgovor Saše Stojanovića na tekst Predraga Crnkovića pod naslovom GLEDATI SVOJA POSLA U KOPENHAGENU, Stojanovićev tekst smo objavili u cjelosti.

„ Mole se pametni da više ne popuštaju. Situacija je postala kritična!“ – glasi naziv jedne grupe na Fejsbuku. Posle gomile aromatizovanih tvari koje je pred poštovane čitaoce „E–novina“ podastro Predrag Crnković – u nečemu što bi trebalo da izdaleka bude putopis, a kliče se sa „Gledati svoja posla u Kopenhagenu“ – evo i mog skromnog doprinosa naporima entuzijastâ sa početka ovog teksta.

 

Predrag Crnković (u daljem tekstu: PiC) voli da piše. I to je baš lepo. Još kada bi i  umeo, to bi verovatno bila najuspešnija psihoterapija još od Bečlije Frojda i pratećih apostola ljudske duše. Posle vezenja goblena u inspirativnoj osami, kukičanja u atmosferi kurativne tišine i glasnog čitanja bajatih novina, pisanje preti da postane ozbiljna psihoanalitička metoda... Eh, kada bi PiC još i umeo to što najviše voli... Elem, nakon gomile neuspelih pseudoliterarnih ekscesa i još manje uspelih pokušaja da baš na svaki način privuče pažnju, uključujući i slanje svojih rukopisa izdavačima pod imenom Dušana Gojkova, urednika „Balkanskog književnog glasnika“ (BKG), PiC se odlučio za travestiju u kojoj će u Zagrebu glumiti Dorčolca, a u Beogradu dramiti purgera. Čežnjivo gledajući iz lagodne pozicije lažne „geografske korektnosti“ – negde oko Slavonskog Broda, valjda – u svetla oba velegrada, PiC je uspeo da izazove bilateralno kolektivno sažaljenje i jednostranu bezobalnu ljubav kojom majke vole samo lude sinove. Ipak, čak i ovakav, PiC ima svoje obožavatelje: nežne urednike čiji je životni moto stara leskovačka poslovica „u tuđoga tatka – pogolema patka“, i članove jednog uvaženog žirija. Ovi poslednji su mu, da nesreća bude veća, dali nagradu koja donosi najviše para na eks-Yu prostorima za rukopis koji može da prođe samo kod Ljubitelja koji pristaju da im PiC bude Ljubimac. Ali, svaki žiri ima svoj ukus, mišljenje – šta god o tome mislio jedan pokojni američki predsednik – i svoja diskreciona prava; uključujući i ushićenje PiC-ovim rukopisom, čak i kada prodaja knjige još nije nadoknadila ni troškove okresivanja balvana pretvorenih u kunstdruk uzalud potrošen tokom tovljenja PiC-ove bulimične sujete.


Dakle, PiC tvrdi da ga ne vole ni u Zagrebu ni u Beogradu. U Zagrebu ga toliko mrze, da mu daju najlukrativniju nagradu i valjaju ga čak i na kioscima, pored kondoma. Zamišljam tranzicionog bofl trafikanta kako reklamira PiC-ovu knjigu: Ukoliko kupite rebraste, poklanjamo dnevnik pevaljke...Knjiga poznate novinarke ide uz lubrikant... Najjeftiniji kurtoni? E, uz to ide samo roman nepoznatog  dobitnika poznate  nagrade...  I, ne, preklinjem vas, nemojte ništa da mi vraćate! U Beogradu ga toliko ne podnose, da već neko vreme – na mom omiljenom portalu – čitam polupismene i skatolom oplemenjene „uratke“ koji valjda treba da budu putopis: skarabudžen od polovnih stilskih delova, korodirane leksičke karoserije -  prva farba, majke mi -  i štelovanog  sata za gramatičku kilometražu. Tvrdim da bih napisao zanimljiviju priču čak i da sam samo opisivao saobraćajne znake odavde do Štokenhagena, bez upotrebe glagola... Životna ispovest svakog pisoara na parkingu bila bi hiperdinamičan triler u odnosu na PiC – ov  pisani pokušaj masovnog ubistva vernih čitalaca dosadom... Obojice!
Ili ga, možda, toliko mrze, da namerno dopuštaju nevinim čitaocima da seire nad nepismenošću laureata „komšijske nagrade“ i zlobno uživaju nad deficitom talenta „domaćeg pisca“? I sve to u jednoj jedinoj osobi? Međutim, PiC-ova patološka lažljivost se ne zaustavlja samo na ovoj melodramatičnoj konstrukciji čiji je cilj da svakom poštenom – i ničim izazvanom čitaocu – natera krokodilske  suze na oči, podsećajući ga na filmovane crno-bele jade doktora Džekila i mistera Hajda. Jadni PiC! Kako se samo zlopati to stvorenje. Stvorenje? Hmmm...
Elem, dotična persona tvrdi da mu je Saša Stojanović Čarli, tj. moja malenkost, „iz čistog inata i nadžakbapskog karaktera i manjka smisla za humor uskratio desetak hiljada dinara jedne srpske književne nagrade“. Priznajem, voleo bih da imam tu volšebnu moć koja bi budalama zauvek uskratila svako pravo, ne samo na dobijanje nagrada, već i na bilo kakvo javno izjašnjavanje, izuzev kao naučni doprinos u primerima za udžbenik psihopatologije. Ali, nemam. Imao sam samo – strogim pravilima omeđeno – pravo predsednika žirija jedne ozbiljne književne nagrade da PiC-ove tekstove izbacim iz konkurencije iz dva razloga: već su objavljeni – suprotno pravilima konkursa – i potpisani su tuđim imenima i prezimenima. Ukoliko PiC misli da su svi članovi svih žirija budale, malo se zajebao: postoje čak i takvi koji čitaju sve i svašta – uključujući PiC-ovo pisano rukobludije – i drže i do sebe i do pravila igre. I, čim osete bezobrazluk, uhvate sebe – da progovorim PiC-ovim „zemljopisno intrigantnim“ rečnikom – južno od pupka. Tek da pokažu jasan stav prema šibicarenju koje pokušava da obezvredi bilo kakav ozbiljan književni napor…


Međutim, kada je odluka žirija već doneta i zapisnik potpisan, dao sam sebi za pravo da proverim i razrešenje šifara rukopisa, kojima su bile zajedničke neke zanimljive – a to je jedino što može biti interesantno u ovakvim mrsomuđenjima, izuzev večite kuknjave o svetskoj zaveri protiv autora – paraliterarne konstante: činjenica da su pomenuta ladomuđenja – umesto razglednica dragim urednicima – poslata iz poštâ diljem nam naše nekada zajedničke domaje na adresu konkursa čijim žirijem ja predsedavam, agresivan i hroničan skribomanski poriv i dosadno palamuđenje o prolaznosti života. I, gle čuda: rukopisi koji su poslati iz Beograda, Novog Sada, Zagreba, Sarajeva, potpisivani su – u razrešenju šifre – sa: Miljenko Jergović, Stanko Lasić, Boris Dežulović, Predrag Lucić, Dobrica Ćosić, Matija Bećković... Neke od njih poznajem i volim kao pisce, druge poznajem i ne podnosim, treće uopšte ne poznajem... Nije valjda PiC pomislio da će šifre biti otvorene pre kraja glasanja i da će ugledna imena uticati na izbor dobitnika nagrade, u žiriju kojim predsedava Čarli? Ne, nije... Nešto drugo je u pitanju... Još jedan pacijent koji bi da se malo krije iza leđa autoriteta  i  „autoriteta“! Pa što ne kažeš, PiC, prijatelju! Onako kao što si jajarski ćutao da su svi tekstovi već objavljeni na jednom književnom portalu, uprkos uslovima konkursa u kojima jasno stoji da se nagrada dodeljuje za „neobjavljenu poeziju, priču i esej“. Opet malo lagiš? Znam, znam, jače je to od vas obojice... Samo mi nije jasno ko od vas dvojice sada masno laže, a ko sluzavo i histerično kuka nad nedobijenom kintom nadmašujući i zadušne babe? Jer, u životu, pored egzistencije, postoji i konzistencija...
I sada, posle svega, veseli literopata se usuđuje da me optuži za „nedostatak smisla za humor“, a zašta me je duša zabolela, u paru sa – po PiC-ovim merilima impresivnim – organom koga ne bih da imenujem pred cenjenim čitaocima „E–novina“. Ali, uvreda je – uvreda, a čak i skriboman mora da bude svestan posledica svojih izjava. Dakle, svečano izjavljujem da ću PiC-a – ukoliko me ikada više bude spomenuo u bilo kom kontekstu, izuzev u javnom izvinjenju koje očekujem na istom mestu i u istim novinama – pri svakom susretu, bilo kad i bilo gde, vući za uši toliko da će čak i iz Kopenhagena moći da se čuje o kakvoj magarčini je reč – uz izvinjenje inteligenciji nedužnog Buridanovog mezimca. Vreme teče, PiC... Nije teško biti fin! Ali, ako ne pročitam izvinjenje, pokazaću ti kako je lako biti lud. I kako se lepo i pedagoški objašnjava volu u kupusu da nije lepo to što radi, a kako se magarcu u blatu empirijski dokazuje gde je napravio krucijalnu grešku. I sasvim mi je svejedno da li će to biti na Dorćolu ili na Ilici. Muško ostaje muško i ovde i tamo... Kao što PiC ostaje PiC uvek i svuda.

 

Saša Stojanović

ovaj tekst je odgovor na tekst iz E-novina: e-novine



blog comments powered by Disqus
spacer
Književnost.org video
You need Flash player 6+ and JavaScript enabled to view this video.

Novi roman Dejana Stojiljkovića ''Duge noći i crne zastave''


Komentari

Prošlo je sedamsedest godina od smrti Virdžinije Vulf. Zarad sećanja na veliku književnicu, predstavljamo vam snimak njenog glasa dok čita sopstveni esej „Craftsmanship” za emisiju BBC-ja emitovanu 29. aprila 1937. godine. Poslušajte!

 

Pesmu Gđa Faust britanske pesnikinje Kerol En Dafi, dobitnice nagrade T.S. Eliot (2006), ali i domaće a međunarodne nagrade Branko Radičević (2011), možete pročitati na stranama Kulturnog dodatka Politike, na ovom linku.

 

 

O pronicljivoj, razumnoj i nadasve poštenoj kritici medija koju je okupljenim novinarima upriličio Ginter Gras, možete čitati ovde.

 

 

Izdavačka kuća “Booka” objaviće novi roman Frederika Begbedea "Ljubav traje tri godine". Vest o tome možete pročitati na ovom linku, a njegovo gostovanje u emisiji „Nedjeljom u dva” (novembar 2007) pogledati ovde.

 

„Guardian” je nakon izjave književnika i nobelovca V. S. Naipaula da mu nijedna žena nije ravna u pisanju, osmislio test u kojem se nudi 10 odlomaka iz 10 različitih knjiga, a vi morate procijeniti radi li se o autoru ili autorici. Guardian-ov test i sami možete „isprobati”...


Pisma koja je Mileva Marić-Ajnštajn pisala svojim kumovima iz Ciriha od 1935. do 1941. godine u Novi Sad, objavljena u knjizi “Dragi moji kumovi”. Opširnije.

 

 

 

Američki pisac Philip Roth dobitnik je međunarodne književne nagrade Man Booker. Vest o tome pročitajte ovde .

 

 

Kritika je uglavnom bila suglasna, Wallace je dostojni nasljednik Pynchona i DeLilla, najtalentiraniji američki prozaik koji se pojavio u posljednjih 30 godina. “Književnost treba opisati što to znači biti jebeno ljudsko biće. Želim pisati strastvenu moralističku prozu”, govorio je David Foster Wallace. Ovih dana objavljen je njegov nedovršeni roman “The Pale King”, djelo na kojem je radio desetljeće pred smrt. Opširnije.

 

 

Beograđanka Tea Obreht dobitnica je ovogodišnje britanske "Orindž" nagrade za svoj prvi roman "Tigrova žena" (The Tiger's Wife) o nedavnim sukobima na Balkanu.  Knjigu će objaviti izdavačka kuća „Laguna”, pa će ona, od septembra, biti dostupna i našim čitaocima. Saznajte više!

 

Dobitnik glavne književne nagrade ovogodišnjeg sajma knjiga u Leipzigu 28-godišnji je Clemens Johann Setz. On je u jednom intervjuu rekao: 'Realizam je najlakši put da bi se došlo do srži jednog lika ili priče. Zbog toga se mnogi pisci zaustavljaju kada imaju priliku otići u nadrealno ili fantastično, jer smatraju da se to ne uklapa. Ali u znanstveno-fantastičnom je itekako moguće opisati jednu figuru, čak mnogo bolje nego jezikom svakodnevice. Za mene je to pitanje iskrenosti.' Saznajte više.

 

"Vavilonska kula od knjiga", impresivna umetnička instalacija sagrađena od 30.000 knjiga napisanih na raznim jezicima sveta, podignuta je na San Martinu, centralnom gradskom trgu Buenos Airesa, povodom proglašenja tog grada od strane UNESCO-a za svetsku prestonicu knjige 2011. godine. Kako, pročitajte ovde.

 

Thomas Pynchon vjerojatno je kandidat broj jedan za status najvećeg suvremenog američkog književnika. Kao da nema dovoljno bizarnih stvari povezanih s Thomasom Pynchonom, osmi maj od sad će u javnosti biti poznat i kao Dan Pynchona .

 

У Европи сада имамо врло добре законе, и ако је судити по „папирима” жена је равноправна мушкарцу. Међутим још увек је јака традиција дискриминације – каже за „Политику” Дача Мараини. Опширније.

 

Rss


Novo na Forumu


Linkovi

Književni portali:

Moderna Vremena Info

Balkanski književni glasnik

Kolaps

Kolaps - biblioteka

Poezin

Pesničenje

Prozaonline

Male novine

Knjigomat

Booksa

Književna sehara

KIS

Proza na putu

Omnibus

Metafora

Škrinja

Treći trg

Agon

Pobocza

Beton

Eniaroyah

OKF - Cetinje

Poezija Online

Tragovi

Kišobran

Bundolo

Zeničke sveske

Diogen

Glas poezije

MaxMinus

Libartes

 

Za ljubitelje SF&F-a:

Art-Anima

NOSF

Istrakon

SFera

Kompjuter biblioteka

Znak Sagite

Лазар Комарчић

3. Zmaj

Fantasy Hrvatska

 

Online knjižare:

Knjižara

Autorska kuća

Čekić

Knjiga.ba

Ex libris

Antikvarijat

Antikvarne knjige

Kavanali

Bibliofil

 

Besplatne e-knjige:

d : p : k : m

Baneprevoz

e-knjige

Cicilend

Borut

 

Književni blogovi:

Knjiški moljac

Bookeraj

Bookaleta

Blogov kolac

Dnevnik ulice

Kroz hodnik pamćenja

Jurodivi

Tramtinčica

Tatjana Janković

Bodul

Pantomimičarka

Karver

Odmotavanje

BOOKmarkerica

Sonia poetry

U carstvu melanholije

Hyperborea

Lana Bastašić

Tri u jedan

Prvi stupanj

Literalog

Depoet

Bolegr

Mačka u martama

Srebrnasto paperje

Skajizlimit

Kriza tridesetih

Situacionizam

Chi sora

Jelica Kiso

Interpretacije

Natalija Ž. Živković

Fragmentarije

Bučijeva radionica

 

Sajtovi pisaca:

Saša Stojanović - Čarli

Miloš Radović

Gordana Vlajić

Zoran Bognar

Jovica Đurđić

Milan B. Popović

Ivan Glišić

Ranko Pavlović

Robert Takarič

Nikola Živanović

Miloslav Slavko Pešić

Diogenes poetes

Emir Sokolović

 

Ostalo

Službeni zubar Knjizevnost.org

Marginalac

Club Aleksa

Ars Longa

Nightlife - Belgrade

Kazalište Aruša

News Tube

Muzej pokreta


Mini marketing

 

 

 

 

 

 

Sve što vas zanima o autoru romana Krvoslednici, Manchester City Blues i WAR možete naći na: Sajt pisca - Saša Stojanović Čarli

------

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Zavirite u Jurski park, novu knjigu Željka Barišića, mnoštvo čuda Vas očekuje.
Kontakt: robertmlinarec@yahoo.com
Cijena: 80 KN ili 20 KM ili 1000 DIN

------

 

 

 

 

 

Ovdje možete reklamirati svoj rad, knjigu, blog ili neku četvrtu književnu dranguliju. Cijena simbolična, prostor ponuđen! Javite se! (knjizevnost.org@gmail.com)





Pojacano sa Manifestom Kazalista Arusa, News Tube Kiggregatorom