Alberto Moravija: TKO JE BILA DAISY MILLER?

22. 08. 2010. u 15:01

Godine 1935. prvi put sam putovao u Sjedinjene Države. Bilo je to parobrodom Rex, u turističkom razredu radi štednje; no u prtljagi sam nosio tridesetak pisama, stanovite preporuke za mene, ljudima manje ili više bogatim i moćnim, koje su napisali moji prijatelji Amerikanci s boravkom u Europi. Pismo-preporuka zahtijeva čitav jedan obred, prilično dosadan: apsolutno se ne smije zvati telefonom i reći: "Dragi gospodine, imam uza se jedno pismo-preporuku za vas, od jednog vašeg prijatelja"; to je neuglađeno, jer telefon ne dopušta promišljanje i zauzimanja odmaka. Treba, naprotiv, napisati jedno pismo-preporuku pisma-preporuke, s time da se uključi ovo posljednje, i nakon toga čekati odgovor.



Gotovo uvijek odgovor stiže u obliku poziva na večeru ili ručak, na nekoj vrsti boljeg papira s natpisom u kurzivu i s obavijesti da će uzvanici moći sresti tu ili neku drugu slavnu osobu. Pozivi se šalju, dakako, znatno prije: mogu vas pozvati i dva mjeseca prije toga ručka ili večere. Može se dogoditi, kao što se dogodilo meni, da zaboravim na poziv i da provedem savim sâm jednu ispraznu večer, uz dojam da postoji nešto što trebam učiniti i što mi, tako reći, stoji na vrhu jezika. No to je jedna druga pripovijest.



Tada nisam iskoristio svoja mnoga pisma-preporuke. To je bila godina etiopskog rata i nisam mogao izbjeći da predvidim, iza fasade fašističkog trijumfa nad abesinskim plemenima, nesreću neprisebnosti i nesvjesnosti onoga što je moralo slijediti koju godinu kasnije, u Drugom svjetskom ratu. Od toga predosjećaja spopadala me je neka uporna i troma melankolija, koja mi je trajala za vrijeme čitavog mojeg boravka u Americi. Nisam dakle slao pisma i počeo sam živjeti od dana do dana, bez preporuka, najviše što sam činio bili su posjeti obližnjem Columbia University.



Povremeno mi se dogadjalo da maštam o imenima nepoznatih osoba, napisanih na omotnicama pisama, pomalo kao Čičikov, besmrtni protagonist Gogoljevih Mrtvih duša, koji je kupovao imena umrlih seljaka od vlasnika zemlje da bi izveo svoju prjevaru. Razmišljao sam, na primjer, "Brown! Tko si ti, Browne? Izgleda da imaš vrlo uobičajno ime, ili pak imaš čitavu svoju priču. Tvoj pradjed je imao malu pivovaru u New Englandu, dobro pivo, svijetlo i tamno; tvoj djed je proširio proizvodnju i otvorio druge dvije pivovare; tvoj je otac, zahvaljujući prilježnom radu, postao jedan od dva najveća proizvodjača piva na Istočnoj obali; ti si vrlo bogat, stidiš se što potječeš iz jedne obitelji pivara, podupireš umjetnike, imaš kolekciju ekspresionističkih slika."



"A ti, Steingolde, iz kojeg litvanskog ili poljskog sela je stigao tvoj otac u New York? Nalikovao je na Šagallovog letećeg rabina, s polucilindrom, zulufima i kaftanom; ali ti, ti si školovan na Harvardu, ti si istančan i otmjen mijenjač novca, revan posjetitelj konjskih trka, takodjer i financijer jednog avangardnog književnog časopisa, kojeg uredjuje tvoj sin Natan. A ti, Vanderberge? Pripadaš staroj nizozemskoj obitelji, stanuješ u jednoj staroj kući na Washington Squareu, živiš od rente zahvaljujući i te kako dionicama rudnika kositra u Boliviji, ti si običan neosjetljivi snob, osoran i čistunac, pišeš povijest gradjanskog rata, oženio si svoju rodjakinju s kojom nisi imao djece."



"A što se tiče tebe, Daisy Miller...". Na ovo ime u glavi sam napravio salto. Daisy Miller je doista ime jednog čuvenog lika pisca Henryja Jamesa, medju najtipičnijim i najuspjelijim: prostodušna i pustolovna Amerikanka koja se sudara s korumpiranim europskim društvom i na kraju u Rimu umire od malarije kojom se zarazila u nezdravom dijelu Rima u blizini Koloseja. Daisy Miller! Što radi medju tolikim nepoznatim, ona tako poznata, premda je papirnata? Napokon, je li moguće da ona doista postoji?



Nisam oklijevao i, ponešen književnim ushićenjem, umjesto da pišem uključujući pismo predstavljanja, izravno sam telefonirao. Daisy Miller je na telefonu imala suh i izbjegavajući glas. Pomalo kiselo sam primjetio, kao što sam uostalom i predvidio, da bih joj trebao pisati, jer ju je telefon zatekao nepripravljenu; ali nakon što je zavirila u svoj rokovnik, pozvala me je na večeru da bih mogao susresti gospodina O'Connora, poznatog i sjajnog salonskog govornika. Tolika hladnoća navela me na pomisao da Daisy Miller mora biti jedna ružna i zrela kućanica, formalist i neprijazna osoba, i pokajao sam se što sam joj telefonirao.



Stanovala je na dobrom mjestu, u jednoj ulici koja je izlazila na East River; mjesto stanovanja mi je potvrdilo ideju da se radi o bogatoj i zreloj matroni, upravo suprotno od čarobnog Jamesovog lika. Kada sam konačno prekoračio prag otmjene kuće s pročeljem od bijelih emajliranih cigli, čekalo me je prilično zbunjujuće iznenadjenje: Daisy Miller bila je upravo Daisy Miller, to jest ni više ni manje nego pravi pravcati Jamesov lik, s onim istim svježim i sjajnim licem, s onim velikim očima plave sanjalačke boje, s istim onim prkošljivim ustima koja su mi se smiješila s blistavim zubima s anglo-paladijevskim salonom u pozadini, već ispunjenim s dvadesetak uzvanika, muških i ženskih, prvi u smokinzima a druge u večernjim haljinama. Gospodja Miller mi je predstavila gospodina Millera, vrlo visokog i mršavog muškarca ćelave prednje strane glave i mrtvačkog izgleda, takodjer skupinu gospode i gospodja medju kojima, ipak, nisam uspio razabrati O'Connora, posebnog uzvanika i s kojim bih se teoretski trebao susresti. Gotovo odmah smo pošli za stol; sjedio sam nalijevo od domaćice.



Bila je to večera istovremeno predvidljiva i istančana, s biranim jelom posluženim u pravim trenutcima; stol je sa srebrnim priborom, kristalnim čašama i biranim porculanima odavao tu istu očekivanu i već vidjenu finoću. Nisam gubio vrijeme, odmah sam obavijestio svoju dražesnu susjedu da svoje nesmotreno telefoniranje dugujem stanovitoj književnoj znatiželji: ona je nosila ime jednog slavnog romanesknog lika. Odgovorila je sa stanovitom sjenom trpljenja, jer joj svi čine istu takvu primjedbu i uvijek se čude što ima tako slavno ime; ali ona tu ne može učiniti ništa, kao djevojka zvala se Griffith; jedan čudan i neprijatan slučaj je učinio da se uda za čovjeka koji se zove Miller. Rekao sam joj u šali da u Italiji postoji poslovica koja kaže da su brakovi i biskupije predodredjeni s neba i da se, očevidno i u njezinom slučaju, nebo htjelo nadahnuti Henryjem Jamesom; no nije mi izgledalo da ju je to previše zabavilo. Motrila me je izrazom lica izmedju melankolije i zamišljenosti; u jednom trenutku me je zapitala vjerujem li u Boga.



I sada, čuti pitanje vjerujem li u Boga na jednoj večeri sasvim neobveznoj, na Manhattnu, i to od domaćice koja je potpuno nalik na jedan čuveni književni lik, to je stvar koja čovjeka nagoni da se, ili nasmije ili da razmisli. Ja sam dao prednost razmišljanju i odmah sam rekao sam sebi da je sada sličnost bila potpuna: gospodja Daisy Miller bila je upravo jedna od onih nestašnih, ali dobrih puritanskih korijena, pionira koje je Henry James u svom romanu htio izložiti utjecaju dekadentnog rimskog svijeta.



Ali trebalo je odgovoriti: gospodja je čekala da govorim, piljeći u mene svojim plavim očima, punim bezazlenog povjerenja, kao da mi kaže: "Ti si čovjek književnosti, intelektualac, Europljanin, samo ti možeš razbistriti moje sumnje." Nakon kraćeg razmišljanja, odlučio sam biti iskren i istovremeno dvosmislen. Rekao sam da nikada nisam sam sebi ozbiljno postavio to pitanje; to jest, htio sam reći da u Boga nisam vjerovao; no u isto vrijeme, nadodao sam, to je svjedočilo mnogo meni, ali ništa o Bogu.



Slušala me je s velikom ozbiljnošću; na kraju je naglo izgubila zanimanje za mene, okrenula se svojem susjedu s desna i započela s njim živ razgovor. Večera se završila a da nisam ponovo mogao razgovarati s njom; zatim smo se digli, gospodje su iz blagovaonice prešele u salon dok su se muškarci zadržali oko stola, na engleski način. Nakon desetak smušenih minuta koje smo morali, prema tradiciji, posvetiti pušenju cigara, ispijanju likera i brbljanju, i mi muškarci smo prešli u salon, samo zato da nam najave domaćini kako su svima uzvanicima kupili ulaznice za Ibsenove Duhove. Imali smo jedva vremena da obučemo kapute i pojurimo u kazalište. Sada sam osjećao ni sam ne znam kakvu razdražljivost zbog apsurdnog pitanja domaćice. Obavijestio sam društvo da sam, nažalost, dan prije već gledao Duhove i na brzinu sam se oprostio.



Tko bi rekao da ću Daisy Miller, istovremeno živu ženu i književni lik, poslije nekoliko godina ponovno sresti? Ipak se dogodilo upravo tako: četiri godine kasnije, evo me u Ateni kako jedno proljetno popodne švrljam avenijom nazvanom imenom kraljice Amelije, ugodna šetnja u sjeni bujnih krošnji stabala. Išao sam polako od stabla do stabla; najednom, čuo sam da me jedan zvonak i veseo glas s jakim anglosaksonskim naglaskom zove imenom: "Alberto!".



Okrenuo sam se i našao upravo naprama nje, Daisy Miller. Više nego ikada mlada, dapače djetinjasta s onim razrogačenim očima i malim ljupkim ustima. Nosila je dugu bijelu tuniku, grčkog klasičnog kroja, na način Isidore Duncan, i nije krila izbočinu početnog materinstva. Čarobno se smijala i dodala: "Ne prepoznajete me?"



Odgovorio sam uz ponešto ironije: "Dakako da vas prepoznajem. Osim toga, u posljednje vrijeme sam ponovno čitao roman Henryja Jamesa koji nosi vaše ime."



Odmah je zavikala, sva vesela i nestrpljiva: "Ne zovem se više Miller. Ostavila sam svoga muža i svoje dvoje djece. Zovem se Papas."



"Kako to?"



Sada je bila tako zagrijana da nije pronalazila riječi: "Ponovno sam se udala, za jednog grčkog brodovlasnika. Uskoro ću roditi dijete: nazvat ću ga Alberto!"



Neodoljivo se smijala, na gotovo srceparajući način zbog svoje bezazlenosti. Iznenada je dodala: "Sve ovo dugujem vama!"



"Meni?"



"Sjećate li se one večeri u mojoj kući, kada sam vas pitala vjerujete li u Boga? Vi ste mi dali odgovor koji mi je izazvao mnoge misli. Nakon toga razmišljanja, rastala sam se od Millera i udala se za Anastasia."



"Papas."



"Da, Papas."



"Od srca čestitam."



Uzviknula je razdragana lica: "Sretna sam, sretna, tako sretna, ja sam najsretnija žena na svijetu!"



Njezin glas je ponavljao riječ "happy" s posebnom pohlepom, kao da je sama riječ opojni liker čiji se snažni miris penje od usta do mozga. Ponovno sam joj čestitao, s još većim žarom i gotovo s ljubavlju. Konačno, imala je pravo: promijenio sam joj života, a da nisam to htio.



Nisam ju više nikada vidio. Poslije nekoliko mjeseci izbio je Drugi svjetski rat. Žurno sam se vratio u Italiju.



Preveo Jusuf Hećimović [Corriere della Sera]

---

---

Frontpage Slideshow (version 2.0.0) - Copyright © 2006-2008 by JoomlaWorks

Rss