PRELJUB

19. 11. 2011. u 21:45

Uobičavao bi polaziti na posao pošto bi sa gospođom ispio crnu kafu iz porcelanskih šolja oslikanih detaljima iz lova na lisice za koji je predpostavljao da bi mu pričinjavao nesagledivo zadovoljstvo. I, pri tom, redovito ispijao jednu šolju. Potom bi okupio porodicu u auli da se pozdrave i da mu zažele predstojeći ugodan radni dan, što je neizostavno krunisao poljubivši suprugu u oba obraza, odjenuo kaput, na glavu natukao šešir i zatvorivši ulazna vrata zaputio se u banku koja se nalazila u ulici „Pijanih klobula“ na broju trinaest.
Don Paskvalo je to činio redovito u posljednjih dvadeset godina. Uredno podšišan i izbrijana lica, ponad bijele kragne uvijene u mašnu, koje kao da nikada nije nastanjivao niti jedan tik sjedio bi za uredskim stolom gdje se, osim mastionice s perom, nalazila porodična fotografija pečateći revnosan životni tok. Također bi bilo neizostavno podcrtati naklonost radnih kolega, kako starijih tako i mlađih, građenom besprijekornom revnosti u poslu kao i željom da se bilo komu odazove na poziv u slučaju da se pojavi neki problem ili smetnja. Stoga bi se, s pravom, dalo reći kako je dobri Don Paskvale vodio uredan i miran život gotovo unaprijed predodređen u cjelosti. Navedenom u prilog bi se mogli dopisati i nezaobilazni odlasci na nedjeljnu misu kao i subotno druženje u restoranu hotela „Bijela lavica“ sa poslovnim saradnicima i prijateljima uz neizostavnu partiju domina i prepričavanje monotonih priča obzirom da Don Paskvalo nije imao iznenađenja u jednoličnom životom koji su činili intima mu, o kojoj - kao džentlmen - nikada nije govorio, i onaj drugi - uredski - koji sobom nije mogao donositi bilo što zanimljivog.
Ponekad bi netko iz društva ispripovjedio nešto što bi zainteresovalo prisutne tako da bi se partija privremeno napuštala i priča, uz zasluženu pozornost, ispratila do kraja. No koliko god takvo što bilo rijetkost samim time bilo bi sastavni dio nečijeg života. Ili posuđena iz nekih od listova koje bi aktualni pripovjedač ispratio. Potom, uz čuđenje, odobravanje ili negodovanje vraćali bi se tišini i igri konstatujući kako su je uludo i nevoljko napuštali.

Don Paskvalo je ušao ove subote u hotel „Pijanih klobuka“ nepunih sat ranije od termina za redovitu partiju domina. Sala je bila gotovo prazna; izuzev barmena Mila, koji je neumorno čistio čašu o pregaču, za stolom u dnu dvorane sjedila su još dva mladića primjereno – moglo bi se reći elegantno – odjevena u tihu razgovoru. Ne bi iznenadilo kada bi se ustvrdilo da su bili gosti u mjestu čije konačiste bi se vezalo za hotel. Atmosfera za koju je vjerovao da će ju zateći i u miru, iz nikakvih pobuda njemu znanih, upravo tu ispiti kafu koju uobičava kući. Blago čuđenje, potreba da napusti ustaljenu naviku, nije izazvalo nikakvo negodovanje kod gospođe. Naprosto je odložio knjigu koju je čitao, odjenuo sako i išetao uz šturu informaciju supruzi, koja je sjedila na fotelji i vezla, na što ga je gospođa Paskvale ispratila blagim pogledom ne prozborivši.
Posjeo je za stol tako da je licem bio okrenut k ulazu zureći kroz staklo na vratima koje, bar ovaj puta, nije predstavljalo nikakvu prepreku da u dubokoj intimi bezbrižno rekonstruiše odvijanje događaja s druge strane zanemarujući vjerodostojnost. Do te mjere je bio revnostan u sagledavanju da je u trenu kada mu pogled doseže do sata i kada uoči da je jedanaest sati i četrdeset i pet minuta, pored preokupacije ničim, slika dolazećeg voza na stanicu iz Udina bi tako živa da mu izmami osmjeh.
„Izvinite gospodine da li je dozvoljeno da Vam se pridružim?“ – trgnu ga ženski glas koji je dolazio postranice.
Osvrnuvši se, vidio je mladu damu odjevenu u prekrasnu bijelu haljinu i sa bijelim šeširom širokog oboda na glavi kako iščekuje odgovor. Gotovo instinktivno je ustao i izvukao stolicu kako bi mlada žena sjela uz blag i sjetan osmjeh.
„Nemojte mi uzeti za zlo, najljubaznije Vas molim, i dozvolite mi da se predstavim; ja sam Luisa M. i nova sam u mjestu kao što si možete predpostaviti. Pravo da bude, jučer sam doputovala te se smjestila u hotel obzirom da su mi rekli kako ovdje dolazi prava gospoda. Dobila sam namještenje učiteljice, ali mi obaveze počinju tek za sedam dana. Stoga sam došla u mjesto ranije da se sretnem i zbližim s ljudima uz koje ću bitisati u narednom periodu. Kako je neprilično da mlada žena sjedi u restoranu i kako ste mi odavali puno povjerenje odvažih se da Vam se obratim pitanjem da mi dozvolite da sjednem za Vaš stol i uz Vas ispijem kafu. Gotovo znam da mi nećete to što počinih zamjeriti...“
„Ne bih imao na čemu da Vam zamjerim. Dozvolite da se i sam predstavim: Don Paskvale – viši činovnik u mjesnoj banci. Naime, društvo i ja redovito igramo domina u pobočnom separeu u hotelu. Danas sam bio prijevremen, bez posebnih razloga, tako da iščekujem druge koji bi trebali stići za nešto manje od punog sata.“
„Ne treba to da Vas brine. I sama ću ispiti željenu kafu u kraćem roku tako da nikako nećete izostati s Vaše partije. Stoga...“
Luisa i dobri Don Paskvale izmjenjivali su rečenice u početku razgovora uopštene da bi vremenom u kazivanja uvodili i određene privatne detalje. Na taj način novoj učiteljici bi predočeno kako je Don u braku, kao i načelni segmenti o njegovu životu dok je za uzvrat mu rečeno gdje se i kako mlada gospođica edukovala, od kuda dolazi i – nadasve – kako to da je postala učiteljica baš u njegovu mjestu.
Pošto je naredni igrač došao i Don Paskvale mu odmahnuo, u znak pozdrava, mlada društvenica je ustala i – zamolivši ga da joj oprosti stoga što ga je možda indekomodirala, a što je on zdušno zanijekao – izrazila nadanje u novi susret. Don Paskvale je podržao posljednje rečeno.

Drugi mjesec je proticao od prvog susreta Don Paskvalea i mlade učiteljice. Po upoznavanju kazivao je o novom poznanstvu odveć suzdržano i gotovo faktografski, ali ne hineći poštovanje spram učtivosti i obrazovanosti novopristigle mještanke koja, gotovo izvjesno, postaje njihovom sumještankom i koju će neizostavno sretati pri mjesnim susretima, mada se rijetko odazivaju na slične pozive. Toliko rijetko da su ih mnogi pozivali kurtoazno gotovo umjeđeni da se neće odazvati. U početku, neposredno pošto je dobio mjesto višeg bankovnog činovnika – da ne smetnemo s uma potcrtati isključivo predanošću poslu i sistematičnosti u radu – brižno je selektirao pozive i iznalazio vješte izlike za neodziv. Nije volio gužvu. Gospođa Paskvalo je naprosto slijedila suprugovu volju ni ne izjasnivši se o tomu. S početka je iznalazio izgovore; dapače u dva ili tri slučaja je pozivao i mjesnog doktora zamajavajući ga bolovima u predjelu želudca kako bi u varoši provejala priča o njegovim zdravstvenim tegobama koja bi ga poštedila neprijatnih pitanja o neodzivu koja su nadomjestili suosjećajni upiti o trenutnom zdravstvenom stanju.
No prećutao je da su gotovo redovni rani odlasci na partiju domina vezani za ispijanje kafe sa novom učiteljicom. Ti razgovori su rastakali monotoniju u životu bankovnog činovnika; djelovali gotovo podmađujuće. Od krajnje smjernih, faktografskih dijaloga uvučenih u uštirkani okovratnik optočen mašnom do – sada već – kazivanja praćenih nerijetko i vidnim gestikuliranjem za što su samo rijetki mogli tvrditi da su nazočili, ako je dobri Don Paskvale u pitanju. Detalj u koji mnogi ne bi želili ni povjerovati da je u dva navrata odustajao od igre i insistirao da Luisa ostane u razgovoru koliko god lično protestvovala ne želeći da joj prijatelj narušava trasirani segment.

Pjetro je bio izuzetno drag prijatelj Don Paskvaleu. U banku je došao po Donovu promaknuću na njegovo predhodno radno mjesto. Uočljivo elokventan, obrazovan i besprijekorno sistematičan i uredan lako je osvojio naklonost predpostavljenog čiji je posao baštinio dolaskom. Ono što je Paskvalea nadasve oduševljavalo je Pjetrova blagoglagoljivost i životnost. Posjete partijama su još više učvrstile njihovo prijateljstvo da su u komunikacijama odstranili kurtoazne segmente i bliskost je narasla do te razine da si je mladi gospodin dozvoljavao da komentariše subotnje prijateljeve kafe sa mladom gospođicom plave kose. Ta bockanja su, odveć opravdano, Don Paskvalea ostavljala neočekivano neuzrujanim. Rijetko iznuđeni osmjeh bijaše jedina vidna reakcija.
Suština svih Pijetrovih čikanja krila se u naklonosti koju je osjećao spram mlade dame. Tim ponašanjem želio se uvjeriti da bilo kakav konkretan potez s njegove strane spram novopristigle učiteljice neće izazvati nepredviđene reakcije kod dragog mu prijatelja. Zamišljao je vezu sa Luisom M., izlaske i što sve još ne a u skladu sa pristojnosti, ali u pomenutom uvijek bi nalazio razumjevanja za subotnju kaficu izabranice i Don Paskvalea. Ali samo da iznađe načina i uvjeri se kako se tu radi isključivo o dobrohotnim razgovorima uz kafu koji se održavaju po inerciji od prvog njihovog susreta. Poziv Pjetra mladoj Luisi ne bi bilo teško proslijediti obzirom da je u banci vodio račun mlade gospođice. Pri tim susretima su se i razbuktale njegove emocije dohranjivane njenim blagim i uvijek prisutnim osmjehom koji je nezaobilazno bio izraz učtivosti i lijepog odgoja a što, uporno, novopostavljeni činovnik nije želio sebi da prizna.
Zbog svega navedenog, a prevashodno zbog sopstvene zaljubljenosti, tendenciozno je plasirao priče o bračnoj monotoniji o kojoj sam nije imao predstavu apostrofirajući, pri tom, strast putem slobodne ljubavi koja ne obavezuje i samim time jeste. Kako god u razgovoru postavljao teze prisutni u igri, ili bar oni iskusniji, uočavali su da se takvi razgovori mogu ticati isključivo lakih dama. Tu se jedino mogla iznaći hvalevrijedna sloboda o kojoj je Pjetro iz subote u subotu kazivao. Čak je akcentirao posjete Crvenim kućama. Opetovanje te odobravane priče od strane suigrača u cilju razigravanja mašte kod pripovjedača u određenom momentu su počele djelovati i na smjernog Don Paskvalea. Pomno sagledavajući izrečeno i zbunjen izvjesnošću i ujednačenosti porodičnog života koji je imao počeo je da Pjetrove besjede prihvata kao istinite i utemeljene. Od susreta do susreta iščekivao je novu lascivnu priču podstavljenu kazivanjem o životu u slobodi; nesputanu porodičnom bliskosti. Kazivanja su počela da mu nezaustavljivo draže maštu, kao i bilo komu ko je cio vijek bitisao sukladno kanonima, te raspaljuju strast i – gotovo izvjesno – vode ka njegovom odlasku, bar ovog puta, u ulicu „Crvenih fenjera“.
No posjet takvom mjestu ne bi mogao a da ne bude nezamjećen obzirom na pojavnost i ugled koji je imao Don Paskvale. To si nije mogao dozvoliti neovisno od već donešene odluke koja je kazivala u tom smjeru. Trebao je pomoć nekog od prijatelja kojemu je bezrezervno mogao vjerovati. Ne iznenađuje da je mlađani Pijetro bio jedina osoba iz okruženja komu je takvo što mogao povjeriti. Pominjati kako je potonji na takvo što računao bilo bi izlišno. Stoga o zadovoljstvu mladog prijatelja, povodom kazivanja želje, a potom i molbe, za uslugu u ponedjeljak ujutro ne treba zboriti. Pijetro je bio umoljen da uredi sa Madam iz susjednog mjesta, za koju je tvrdio i gdje se ispostavilo da je poznaje, damu po sopstvenom izboru za četvrtak u hotelu „Djetelina sa četiri lista“ gdje je uobičavao odsjedati prilikom službenih posjeta i gdje je predpostavljao da mu diskrecija neće biti narušena. Poslije načelnog dogovora, a po tom i potvrde kako je traženo udešeno, teško je bilo ustvrditi ko je bio srećniji od ovih dvoje zavjerenika...

Četvrtak jutro, pošto je ispio kafu kao i bilo koje drugo jutro, provjerivši još jedared sadržaj poslovne torbe odjenu sako, cjeliva suprugu i zaputi se u susjedno mjesto jutarnjim vlakom. Na radnom mjestu, obzirom na renome koji je imao, nije bilo teško postaviti tezu da treba posjetiti područnu banku kao što mu nije bio nužan ni poseban razlog. Kao što ni potonjima nije trebalo naknadno objašnjavati želju za posjetom. S lakoćom je udesio i opravdano izbivanje. Okruženje i nije moglo njegov polazak tretirati bilo kako drugojačije osim kako im je to predstavio.
Pošto je obavio očekivani posao u banci, istini za volju: izvršio paušalan uvid u stanje na računu određenog komintenta gdje nije našao bilo što što bi ga iznenadilo, pozdravivši se sa kolegama zaputio se prašnjavom ulicom ka hotelu „Djetelina sa četiri lista“. Pogleda na džepni sat, koji je visio na zlatnu lancu i koji je izvadio iz prsluka, te shvati da je slijed sukladan usaglašenu terminu. Soba broj četrnaest je rezervirana te unaprijed plaćena od strane mladog kolege i nalazi se uz sobu trinaest koju redovno rezervira pri posjetima. Također je predan i novac za djevojku koju je uistinu brižno birao pri tom se bazirajući na kultivisano ophođenje. Obzirom da je zauzeo obje sobe neće izazvati sumnju ni kod recepcionara. Kako je sat pokazivao podne djevojka je već nešto manje od pola sata u sobi sa naručenim ručkom tako da se izbjegne bilo koji neželjeni susret sa svijetom izvan tog urotničkog mjesta.
Došavši pred vrata na kojima je bio postavljen mesingani broj, iako osjeti blagu nelagodu zbog tog što predstoji, spusti torbu na pod te pokuša utegnuti kravatu prije no što pokuca o dveri. Na ženski odgovor uđe u sobu unutar koje se nalazila zamamna mlada žena u odjeći koja, pored tog što je bila diskretna bila je i krojena na način da istakne obline.  Uz pomenuto ne treba izbjeći ni jeftini parfem kao sastavni dio menaža koji je izazva toliku nelagodu da je jedva uspio izustiti: - „Oprostite; oprostite, molim Vas“ – prije no što se žurno udaljio iz hotela ka željezničkoj postaji.

Povratak je trajao dovoljno dugo kako bi Don Paskvale bio u cjelosti mokar od znoja. Ni samom mu ne biješe jasno gdje je nalazio energije da ne počini glupost u putu. Istu onu glupost koja mu je u nekoliko navrata, moglo bi se reći gotovo izvjesno, dolazila glave. Nesaglediva tako snažna pobuda da zamoli i da mu bude oprošteno za tako nedostojan čin svakog prolaznika, saputnika... Gnušao se sebe. Uz rečeno, dodatno ga je iscrpljivala potreba da djeluje prirodno u putovanju.
S nestrpljenjem je dočekao da se voz zaustavi u stanici koja je još više pojačala Don Paskvaleov nemir. Naprosto je morao dobiti oprost. Dalje bitisanje – bez iskrenog oprosta kao što je molba i potreba za njim bila neposredna – bilo bi neizvodivo. Prohitao je pored barmena Mila koji je sveudilj pregačom čistio, smio bi se zareći, istu čašu kao i uvijek, i koji ga odveć ležerno isprati pogledom uz stepenice. Bijesno je kucao o vrata dok ih ne otvori krajnje zbunjena ljupka Luisa M. Prije no joj je dozvolio da izgovori iti jednu riječ bacio se pred nju, na pod, obgrlivši je oko koljena. Kada je draga gospođica tužno ga pogledavši kako nesagledivo pati spustila brižno njegovane ruke na revere Don Paskvaleovog kaputa on ih hitro dohvati i, uplakana lica zagledavši joj se u oči dok su mu trzaji strujali tijelom, bjesomučno poče cjelivati bijele joj dlanove uz plač tiho izgovarajući riječi u molitvu: - „Oprostite mi, prevario sam Vas. Molim Vam se kao Mariji Djevici da li ćete ikada moći da mi oprostite taj gnušanja vrijedni čin...“

Emir Sokolović

---

---

Frontpage Slideshow (version 2.0.0) - Copyright © 2006-2008 by JoomlaWorks

Rss