Mehmed Begić - poezija

25. 05. 2010. u 08:49

Izbor iz zbirke Savršen metak u stomak, Mehmed Begić, 2010.

RUKE VICTORA JARE

Jedanaestog septembra

sedamdeset treće

Ameri su

izmedju ostalog sjebali i Čile

 

pa onda vlast dali

lokalnim fašistima

da započnu svoje

stadionske orgije mučenja

Te misli me proganjaju

dok želim da ti se ispovijedim

do kraja jasan

i bez ičeg prešućenog

kao Branko

svom drugu Ziji

kojeg su krvnici Jasenovca

davno ubili

a on mu i dalje priča

kako je u Sevilji tražio ulicu

u koju su Crni Konjanici

odveli Lorku

da se nikada ne vrati

U pismu ga podsjeća

na  one druge

crne Goranove krvnike

i ove nove svih boja

što će nas uvijek vrijebati

svojim novim usavršenim

verzijama mučenja

kao da sami sebi nismo

dovoljna kazna

Ali ova noć nije moja

i  ta će priča

dočekati malo drugačiji mrak

Zato pismo neću staviti u kovertu

na kojoj je ispisano tvoje ime

Nekako znam

Ti ćeš me nadživjeti

Zasad te molim

nauči ko je Victor Jara

I šta nam znače njegove ruke

 

 

SVIJET NA DLANU

ponekad mi se čini da imam

cijeli svijet na dlanu.

sve je  na svome mjestu i savršeno.

poput kratkog momenta  -

vraćam se mislima o nekom

dalekom prozoru

zemlje

čiji jezik ne razumijem.

da li će ikada sve biti jasno

poput izvora planinskog potoka?

možda je tamo moj početak.

možda ću jednom biti losos.

 

 

NOĆ KOJA SLIJEDI

 

Neko će na mostu odsvirati
noć  koja slijedi

dajući tako od sebe ono

preostalo iz prethodnih života

Vratio se davno odlutali pogled

spreman da priča

o ravnicama

dalekim morima

putevima koji ne spajaju

rijekama

koje zbog sebe teku

I sve je dobro

kad se o lošem ne razmišlja

Naučen

i navučen na slične plitke filozofije

puštao je iznova elvisove ploče

spalio sobe porodične kuće

a kada nije mogao dalje

odlutao je

u mrak

i o njemu više ne govore

Iako znaju zbog čega je

dobio

taj savršeni metak u stomak

NINA SIMONE

 

nina simone volim te

znam da je prekasno

i ne postoji način da me čuješ

ali to nije važno

govorim ovo zbog sebe

govorim zbog boga u kojeg apsolutno sumnjam

govorim ovo zbog godina koje su mi oduzete

i ne postoji način da se to ikada ispravi

govorim zbog  onih koji nisu odustali od štrajka

i vjeruju da nešto mogu promijeniti

iako znaju da je svijet jedna velika laž

i nema zastave ispod koje mogu stati

nema tog glasa niti alkohola

koji će stvari popraviti

nina volim te

više od svih koji su te voljeli

volim te više od svih njih zajedno

i nemam pojma šta da radim

sa ovim što osjećam sada

PJESMA KOJA NEMA GDJE OTIĆI

Ponovo sam te sanjao i vidio tako jasno neobičnu odjeću i polu-

muške molitve upućene borovima među kojima si stajala.

Sjene su se stapale sa visinama, drvoredima, vodama i gubile

u zamkama naših pogleda. Kako li sam te noći sebe zvao?

Na kakvim sam oblacima plovio i sve to ostavio. Stigao sam

do kraja tražeći anđela. Mnogo imena mi nije izmjenilo lice

i još kuca ova grudva mesa u kojoj sam uspavao tvoje oči

i riječi. Na šta si mislila dok si pisala o zauvijek i nikada.

Ništa ne vrijedi kada trube jeseni sviraju povlačenje.

Gdje si bila kada sam odlučio potražiti puteve do najbolje škole

koja ima sve moje učitelje i Mudro Drvo u dvorištu.

Na šta smo mislili…

Ovo pišem ubjeđen da tako činim uslugu savjesti Novog svijeta.

Pišem ti sretan što sam bio izmišljeno lice stvoreno na papiru,

od tinte, i što si me željela najviše što možeš, sve one savršene dane.

Do jedne noći kad se ništa više nije moglo podnijeti.

TVOJ GLAS I STARI DANI

Predugo sam sam u kući na rijeci

Prestao sam razgovarati s ljudima

pišem i šutim

dovršavam sve što se godinama

sakupljalo i tražilo svoje vrijeme

Na radiju ponekad nađem

dobru muziku

Imam sreće

džez stanici koja se inače gubi

danas je najčisći signal na svijetu

Ni sam ne znam zašto

telefon nisam isključio

jer ga samo puštam da zvoni

Njegovo zvono sve više nervira

Mrak se spusta

na hrpu papira

i razmišljam da je

možda vrijeme da upalim svjetlo

Neka još malo -  mislim zaneseno

udarajuci po mašini

Opet zvoni

podižem slušalicu

Čujem smijeh i melodije

vidim svjetla ulice i plesne korake

Tvoj glas me smiruje i vraća u dane

kada je sve bilo nekako lakše

Ne pričamo mnogo

Izbjegavam pričati o sebi

Umjesto pozdrava

mi govoriš: Stigla mi

luda amerikanka pa sam ti udaren

non stop, puno pijemo i tako znaš već.

Spustam slušalicu, isključujem telefon

i stavljam ga u  ladicu

Palim lampu i sjedam za stol

Shvatam da sad

ne mogu dovršiti započetu pjesmu

 

 

Mehmed Begić rođen je u Čapljini 1977. godine. Objavio je tri zajedničke zbirke pjesama, L Amore Al Primo Binocolo (Brescia, 1999., s Markom Tomašem, Nedimom Ćišićem, Veselinom Gatalom), Tri puta trideset i tri jednako (Mostar, 2000., sa Ćišićem i Tomašem), Film  (Mostar, 2001., s Lukaszem Szopom) i dvije samostalne, Čekajući mesara (Mostar, 2002) i Pjesme iz sobe ( Split, 2006). Prevodio je Leonarda Cohena i napisao Oproštajne pjesme. Jedan je od urednika časopisa Kolaps. Profesionalni pojavljivač u Spotovima. Disc Jockey Tužnog Utorka u Abraseviću, Mostar.

Meša bi trebao bolovati od tuberkuloze, tako bi dok recituje svoje pjesme
mogao kašljati krv u bijelu maramicu. Trebao bi nositi dugi crni izlizani kaput
i bijeli šal oko vrata. Trebao bi biti zaljubljen u kurvu i ne imati dovoljno para
da joj plati. Trebao bi biti alkoholičar sa orahom umjesto jetre.
Nekim čudom – sve je promašio.

[Alen Voloder, odlomak iz nikad dovršenog romana]

---

---

Frontpage Slideshow (version 2.0.0) - Copyright © 2006-2008 by JoomlaWorks

Rss