Kako je Ana pročula

30. 06. 2011. u 13:19

Rođenje djeteta najveća je sreća svake obitelji, no spoznaja da je tek rođeno dijete gluho mijenja život i daje mu drugi smisao. Knjiga o Ani priča je o životu jedne obitelji nakon takve konačne dijagnoze. Priča je to i o odluci da se život opterećen tom činjenicom ne shvati kao nesreća već kao misija, zadaća koju treba ispuniti – a ona nije mala: unatoč svemu dijete mora čuti! Iako u početku ta činjenica zvuči gotovo nevjerojatno, mali savez obitelji, obiteljskih prijatelja i potpuno nepoznatih ljudi učinit će čudo: djevojčica će, unatoč lošim prognozama, moći čuti.

Obično u takvim napomenama utaknuta je udica u obliku nekakva zakučasta pitanja na koju bi se čitatelj trebao uhvatiti, ali ovaj put to nije slučaj. Ta je najava, zapravo, početni iktus pisca Enesa Midžića, profesora na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, koji je metodom vlastite kože i iz pozicije patera familiasa ispisao malone petsto stranica svojevrsna proznog epa o misiji, svojoj i supruge, glumice Suzane Nikolić, zahvaljujući kojoj je njihova gluhorođena kći Ana pročula tako da i progovori i odraste u sjajnu, danas četrnaestogodišnju djevojčicu. Dakle, nema tu izražena suspensa hoće li ili neće njihov pothvat uspjeti, ali cijelo je štivo ipak takve gradacije da se čitatelj neprestance duboko uživljava u rješavanje problema koji neprestance izviru sa svih strana, a ponajviše od onih koji bi na premnoga teška pitanja trebali odgovarati, a ne umnožavati ih. I tu svaki čitatelj koji je više od nekoliko puta zatražio medicinsku pomoć za sebe ili svoje najbliže prepoznaje sve Tantalove muke kroz koje u nas prolazi svaki običan pacijent ako nije posrijedi rutinska medicinska intervencija, a ponekad i tada.

Iskustvo Midžićevih kazuje da su socijalne, zdravstvene i edukacijske ustanove u nas sasvim netransparentan sustav i da to najviše na vlastitoj koži osjeti pacijent koji je uglavnom zbunjen svojim slabim položajem, pa ne zna ni kako postaviti bilo kakvo potpitanje nakon uopćenih i prestručno te na brzu ruku formuliranih dijagnostičkih objašnjenja. Događa se stoga nerijetko da umjesto zdravstvenoga sustava o medicinskim novìnama prvotno ponajviše informira senzacionalistički tisak, površno, ali bolje ikako nego nikako. Strpljiv pacijent, a kakav bi i bio da bude strpljen - spašen, ide onda tragom vijesti do one manjine medicinskih stručnjaka koji hoće i znaju objasniti pravi smisao svake zdravstvene novosti koja daje nove nade, opravdane ili ne. Ali do takvih se ne dolazi lako, što je bjelodano iz mukotrpna puta koji su prolazili Midžićevi od vrata do vrata po čekaonicama u kojima se uglavnom ne poštuje nikakav smisleni red.

Budući da je ova knjiga, moglo bi se reći, dvoslojna od samoga naslova pa uz glavni naslov ima i dodatak '…i usputna sjećanja', naći ćemo primjera ne samo u Americi, nego i drugdje, da prijemi kod liječnika i razgovori s njima mogu biti sasvim profesionalni i ljudski. Na primjeru glavne ključne riječi u ovoj knjizi, a to je kohlearni implantat, kako autor precizno imenuje ono što je u našoj javnosti poznato kao umjetna pužnica, često je dolazilo do nepotpuna razumijevanja ili pak kriva poimanja same stvari. Naime, nije riječ, zapravo, ni o kakvoj zamjeni ljudskog organa za slušanje umjetnim, nego je posrijedi usadak u pužnicu. Dakako da je izraz umjetna pužnica kolokvijalno lakše shvatiti i odmah razumjeti o čemu je otprilike riječ, ali samo otprilike. Kada netko mora odlučiti o tome je li možda bolje ostati u svijetu gluhih, u njihovoj posebnoj kulturi, ili pokušati sve da se uzmogne čuti, onda je važno doprijeti do same biti značenja svakoga izraza, pa tako i malo poznatoga kao što je kohlearni implantat. Upravo u ustrajnu nastojanju da sam sebi razjasni mnoge slične pojmove i stanovitu 'metafizičnost' stručnog medicinskoga jezika, da shvati koliko svaki pojedini liječnik doista zna o čemu je riječ i kako to objasniti pacijentu ili njegovu staratelju, u ovom slučaju roditeljima maloga gluhoga djeteta koje tek počinje shvaćati svijet oko sebe, Enes Midžić osjetio je poziv da napiše knjigu o kojoj je ovdje riječ.

Negdje pri kraju kaže da je tek završivši s pisanjem shvatio da je knjigu pisao i zbog sebe, da je pisao o sebi i propitivao se cijelo vrijeme što je i kako učinio, što je rekao, što nije rekao, a trebao je reći ili što je trebao reći drukčije. Dakako, sve se to događalo u borbi za, kako on to kaže, Anin novi život. Na samom početku knjige pak kaže da piše za one koji žive u gluhoći, jer Ana i danas, nakon kohlearnog implantata, iako čuje, i dalje je gluha.

Za Anu pak očeva knjiga ne bi trebala biti samo prikaz onoga čega se ne sjeća, već i poticaj da svoje iskustvo prenosi dalje, onima koji ga trebaju. Jer i njezina se knjiga očekuje, dijete je naime sklono pisanju. Ali, što je također veoma važno, činjenica je da je autor ovu knjigu napisao i za one koji su svojim položajem i pozivom dužni pružiti informaciju, a smatraju da je ono što kažu uvijek i dostatno.

Nije, riječ je o dvostranu procesu ili bi trebao biti, pa informacija treba biti razumljiva i onda provjerena kako je razumljena. Jer pacijent ima pravo i znati i razumjeti. Uostalom nije li i ustavna odredba da javnost ima pravo znati. A i pacijent i liječnik samo su djelić javnosti. Dakle ustrajna borba za zdravu komunikaciju svih vrsta ponajviše je obilježila onaj prvi sloj 'Knjige o Ani', ali kao da ni onaj drugi podnaslovljen kao '…i usputna sjećanja' nije ništa manje zanimljiv. Riječ je o visokoliterarnim putositnicama iz Amerike u kojoj su Midžićevi boravili zbog Anine operacije. Tu posebice dolazi do izražaja autorova moć zapažanja detalja, krokija karaktera i mentaliteta ljudi koje su susretali, prepoznavanje Amerike i Amerikanaca kao jednostavnih i nerijetko toplih ljudi spremnih pomoći strancu, a što nije ona strana te svjetske velesile koju smo baš navikli vidjeti, slušati, čitati.

I još je nešto što potvrđuje Enesa Midžića kao umješna pisca, naime koliko je god posrijedi ozbiljno, ponekad teško štivo, svako toliko probija se i njegov specifičan osjećaj za humorno viđenje zbilje. Ima tu i vedra smijeha i podsmijeha na vlastiti račun, pa ponekad i tamno osjenčana. I kolikogod se činilo da je riječ o knjizi za specifično zainteresiranu čitateljsku stratu, štivo je to koje autobiografskoj literaturi daje sasvim novi valer.

 

Piše: Mario Bošnjak

 

tportal.hr

---

---

Frontpage Slideshow (version 2.0.0) - Copyright © 2006-2008 by JoomlaWorks

Rss