O Orwellovoj pobuni životinja

26. 01. 2012. u 16:34

Piše: Džejna Avdić

Životinjska farma – Bajka (eng. Animal farm – A Fairy Story) smatra se najznačajnijim tekstom fikcionalne političke satire nastale u XX stoljeću. Sama ideja nastanka „Životinjske farme“, Georgeu Orwellu se javila 1937. godine. Međutim, knjiga je napisana nešto kasnije, tačnije 1943. godine. Zbog svog sadržaja, u vrijeme završetka teksta bilo je jasno da će postojati poteškoće prilikom njegovog objavljivanja.

Nakon odbijanja mnogobrojnih izdavača, jedan se ipak usudio, ali uz konsultacije sa tadašnjim Ministrom informisanja. Nakon uvida u tekst, Ministar izdavaču preporučuje neizdavanje takvog teksta koji bi uzburkao političku javnost.

 

To se vidi iz dijela pisma:

(…) I must confess that this expression of opinion has given me seriously to think…

I can see now that it might be regarded as something which it was highly ill-advised to publish at the present time. If the fable were addressed generally to dictators and dictatorships at large then publication would be all right, but the fable does follow, as I see now, so completely the progress of the Russian Soviets and their two dictators, that it can apply only to Russia, to the exclusion of the other dictatorships. Another thing: it would be less offensive if the predominant caste in the fable were not pigs. I think the choice of pigs as the ruling caste will no doubt give offence to many people, and particularly to anyone who is a bit touchy, as undoubtedly the Russian are… (Orwell, G. Animal Farm)

Ipak, odjeknuvši kao udar bombe, 7. avgusta 1945. godine knjiga je objavljena. Ovom knjigom Orvel je napravio iskorak u odnosu na modelativne strukture postratne književnosti.

Materijalistička ideja čovjeka, kao osnove civilizacije i kulture, unutar basnovski postavljene radnje i dijaloga junaka (životinja), vodi do apokaliptične vizije njegovog kraja, i zamjenom od strane životinja. I opet ništa, sve se vrti u krug, jer sada su na vlasti iste ”životinje” kao i čovjek, tj. izmijenila se forma, ali ne i sadržaj.

T. S. Elliot u „Pustoj zemlji“ navodi Točak historije i govori kako se sve ponavlja i vrti u krug. Pitamo se ko je tome kriv? Pa mi, ljudi, jer u nastavku kaže:

O, ne daj Psu da priđe jer prijatelj je ljudima,

Iskopaće ga opet svojim noktima!

Ti! Hypocrite lecteur! – mon semblable mon frere!


Metaforizirajući historijska zbivanja i ukupnu strukturu historije Orwell u Životinjskoj farmi ne rekonstruira historijsko vrijeme već njegove simbole, znakove, ambleme i ideologijske strukture.

Filozofski, sociološki i politički ogled pokriva značenje romana kao priče o političko-ideologijskoj tiraniji, gdje pobuna životinja protiv gospodina Jonesa postaje parabola o svijetu kao univerzumu političke sile i nasilja, odnosno, o univerzumu totalitarnih mehanizama vlasti. Farma kao mjesto zbivanja, zapravo, je svojevrsna dramska scena na kojoj se odvija tragična sudbina stvarnih (historijske ličnosti) i alegorijskih (životinje) junaka.

Na scenu prvi stupa stari Major koji ima san o slobodi „Životinja Engleske i Irske, Životinja svih meridijana“, san o „zlatnom dobu“ koje je pred svim životinjama. Kada Major kaže da je sinoć sanjao divan san, neodoljivo mi se pred očima javlja slika Martina Luthera Kinga , a u ušima odzvanjaju riječi: „I have a dream“. Iako je riječ o velikom borcu za slobodu, on se na historijskoj sceni pojavio tek nakon pisanja Životinjske farme. Pa je, prema tome, uzor po kojem je nastao lik starog Majora ipak Karl Marx , koji je u saradnji sa Engelsom 1884. godine objavio Manifest komunističke partije, koji je odigrao veoma važnu ulogu u historiji radničkog pokreta. To je bio dokument koji je jasno izrazio misiju proleterijata i njegove osnovne ciljeve borbe.

Zbog toga stari Major poziva sve životinje na pobunu protiv tiranije čovjeka, bezpoštednu borbu za prava i jednakost.

Ideologija jedinstva i ravnopravnosti  nakon pobune životinja i zauzimanja farme nije donijela dugo sanjano Majorovo ”zlatno doba”. Izdvajanjem svinja u mehanizme vlasti, njihovom dominacijom nad ostalim životinjama, u praksi je porušena Majorova ideja, (tj. ideja Karl Marxa). I kao što Staljin od generalnog sekretara partije izbija na samo njeno čelo, zahvaljujući tome što je u šaci dražao birokratski aparat, tako i Napoleon osmišlja čitavu aparaturu totalitarističkog društava koja mu omogućava ostanak na vlasti. Stalni napor ”takmičenja” sa Snowballom (Trocki),  Napoleon (Staljin) svojom žilavošću, čeličnom voljom i mudrošću okreće u svoju korist, protjeravši, a ne ubivši suparnika sa imanja. Zašto? Pa to je samo jedna od tehnika tiranina koji, pored policije koja održava strahovladu (pažljivo odgajana štenad), ”zavedenih” ovaca koje bleje kako šef propagande nametne, iskrivljenih zakona i historijskih činjenica po potrebi, treba ”dežurnog” krivca za sve ono što krene naopako na farmi. Ako je napravljeno nešto pogrešno, to je diverzija Snowballa, bilo koji pogrešan korak Napoleona, to je opet diverzija Snowballa. Stanovnici farme su u stalnom strahu za svoju imovinu i živote, i zahvaljuju Bogu što imaju Napoleona koji ih štiti od Snowballa i ljudi kojima se on priklonio da bi njima naštetio.

Ako se krene u hijerarhiji dalje, u romanu je opisana i radnička klasa i to kroz lik konja Boxera čija parola: „Radit ću više“  tužno zvuči, jer na drugoj strani Napoleon i njegovi pratioci prepuštaju se svim ugodama koje vlast donosi, od hedonizma do spletkarenja i prevara. Magarac Benjamin sve vidi i zna ishod vladavine Napoleona, ali mudro šuti jer će samo tako i dosegnuti dugovječnost koja je dominantana njegovoj vrsti. Ovce su tu, kako sam već navela, da bleje onako kako im se nametne i predstavnice su ”zavedenog” naroda koji nikako da ”mućne” svojom glavom i realno sagleda stvari oko sebe.

I pitanje je šta se pobunom dobilo?!

Napoleon je dobio sve – vlast i moć, a ostali ….  pa, prvenstveno strah, svađe i jadno umiranje kada počnu sumnjati u svoje ideale.

A ništa se nije drastično promijenilo, jer svinje su se na kraju pretvorile u ljude o čemu svjedoči zadnja scena (koja je ujedno i refleksija sastanka Staljin-Čerćil-Ruzvelt u Teheranu oko podjele Njemačke). U njoj čovjek i svinje zajedno sjede, jedu, piju, sarađuju i ne zna se ko je tu čovjek, a ko svinja:

(…) Ali, zastadoše nakon dvadesetak metara. Iz kuće se čulo urlikanje. Potrčale su natrag i ponovo provirile kroz prozor. Oštra svađa postajala je sve bučnija. Galamilo se, lupalo po stolu, gledalo oštro i sumnjičavo, odlučno nijekalo. Svađa je počela u trenutku kada su Napoleon i gospodin Pilkington istovremeno odigrali pikovog asa.

Dvanaest glasova bijesno je vikalo, i svi su bili jednaki. Sada je bilo jasno što se promjenilo u izgledju svinja. Pogled životinja koje su stajale napolju klizio je od svinje do čovjeka, od čovjeka do svinje, i ponovo od svinje do čovjeka; ali već je bilo nemoguće raspoznati tko je svinja, a tko čovjek”.  (Orwell, G.: Životinjska farma)

Da se knjiga može čitati od zadnje stranice ovo bi bio odličan početak za jednu pobunu stanovnika farme, ali ovdje treba stati sa tom riječju, jer šta to ona donosi, pitam se, ali odgovor je tako predvidiv da ga neću dalje razmatrati.


25. januar 2012.
izvor: kul.ba

 

---

---

Frontpage Slideshow (version 2.0.0) - Copyright © 2006-2008 by JoomlaWorks

Rss