0

Mario Lovreković: ZEMLJA

kako-je-nastala-zemlja-500x300Od ponora sam probavljen, izbačen na krutu površinu koju čini stara, suha, ispucana zemlja. Iz nje više ništa ne raste, nije obasjana sunčevim zrakama koje bi ju nahranile toplinom. Nebo skriva tople suze, okreće oči naopako i kapcima prekriva zjenice, zanemaruje svoju ulogu, ne želi me vidjeti na suhome tlu koje vapi za kišom. Zemlja je napuštena kako bi moje biće lutalo do beskraja, kako bi se u truplo pretvorilo, raspadnuto meso označeno tminom. Duša sam bez smisla, sušim se od hladnoće koju mi donosi preostalo vrijeme, stoga se molim da ga imam što manje za poživjeti. Kosti su smisleno prožete s kožom, vlakna koja nekoć stvaraše mi tkivo odlaze, ne pripadaju umirućem, tragaju za novim tijelom koje život želi slaviti.

Preuzevši tamu u sebe, odlučih kako krv neću čuvati u žilama, jer zemlja kojom kročim i dalje je žedna vode. I krvi.

Objavljeno u: Poezija&Proza

Spremi

Komentariši

Submit Comment

Sigurnosna provjera *

© 2017 Književnost.org.  | SitemapVideo Sitemap  |