Osim što ima festival stripa koji se nekim čudom uspio etablirati ovo dalmatinsko mjesto apsolutno ne poznaje takve sadržaje. Kao da postoji kakva kletva pa svemu što ima kreativnosti i ideje zabranjeno je prismrdjeti. No, to u poplavi petparačkih zabava u okolnim kafićima i na rivi te općenito katastrofalnih sadržaja na obali, od kojih su vrhunac primjerice ‘pjena party’ ili malo dalje ‘Splitsko ljeto’ ili ‘Dubrovačke ljetne igre’ dozlaboga dosadne, predvidive i skupe manifestacije, nimalo ne čudi.
Kakva je općenito situacija tamo dalo se saznati primjerice od muža vlasnice cafea koji je Njemac i koji imaju dvoje djece kako jedva čeka da zapali nazad u Berlin. Čovjek je jednostavno ospunut kako osim betonizacije, apartmanizacije i jagme za novcima u mjestu i regiji se ne nudi apsolutno ništa, te ga je za razumjeti što za svoju obitelj želi nešto više. Stoga je bilo iluzorno očekivati da će ovi sjajni autori privući neki veći interes publike, posebice medija, zauzetih predstavljanjem najnovijih jahti i aferama silikonskih fufica i ocvalih jebača. No ljudi koji su došli mogli su zaista uživati. Što se mene tiče ja sam pročitavši najavu za ovaj događaj bez imalo krzmanja zapalio iz Splita, a usput poveo i nešto publike, među kojoj je bio i zasigurno najmlađi poetski fan večeri dvogodišnji sin Leonardo.
Performans se sastojao u naizmjeničnom čitanju po tri pjesme višekratno i duhovitim opservacijama ponaosob. Svatko tko je upoznat s radom ovih autora zna da njihove pjesme izravno, inteligentno, stilski sjajno, duhovito ect. govore o sadašnjem trenutku u Mostaru, u BiH i šire.
Našlo se tu gramzivih gostujućih profesora, triper esforovaca, besramno plaćenih viskih predstavnika, korumpiranih domaćih političara, jadnika izgubljenih u bespućima tranzicije i isključivosti, zapravo buljuk svega onoga što čini i diktira današnji naš život u ovim krajevima.  I sve to skupa je nepatvorena pjesnička opservacija i dokument vremena u kojem živimo. Briljantno napisan, nije naodmet to ponavljati, jer momci su se latili nečega što sigurno neće baciti stigmu na poeziju kao nešto unjkavo, dosadno i nerazumljivo. Naprotiv. S njima poezija živi onu čarobnost i neslućene dimenzije koju jedino ona može dosegnuti. A, o čemu se radi vrlo lako ćete saznati ako pronađete njihov zajednički pjesnički prvjenac ‘Usred grada tmurnoga nalaktih se da povratim’ objavljen 2006. –e, a kada su neobično za tašte pjesničke karaktere nastupili zajedno te prijavili zbirku na Fondaciju za izdavaštvo Federacije BiH i odmah naišli na zanimanje i podršku čitatelja i slušatelja. No, kako to nije objelodanjeno uz veliku pompu i kod nekog izdavača koji ima jaču distribuciju, knjigu je teže pronaći, te preporučam da autore izravno kontaktirate te naručite primjerak. A, paralelno s pjesništvom oni isto tako uspješno vode teatar SIRA te s njime od srednjoškolskih dana periodično nastupaju.
Naravno da ovaj njihov izvrsni rad nije adekvatno popraćen, tako da njihovi novi projekti nisu dovoljno prepoznati te i dalje muku muče sa nastupima, izdavačima i potporama. No, to je stara i dosadna priča u koju smo svi mi koji osjećamo potrebu nešto uraditi jako dobro znamo. Nije isključeno ako se tako nastavi da neće primjeniti strategiju iskakanja iz pjene ili možda pokušati kao DJ-evi na Zrću, te zasemplati koju strofu i time se približiti širokim narodnim masama zauzetih kultom tjela i prokletstvom kredita i kamata.
Bilo kako bilo ono zbog čega mogu biti mirni je bezrezervna podrška ljudi koji ih poznaju i njihova mladost, te je vjerovati da ovaj njihov entuzijazam neće izdahnuti, a da će se u međuvremenu stvari koje čine infrastrukturu kulture poboljšati. U ovo drugo malo sumnjam, zato ljudi pronađite neki tamo vaš Rockatansky, mikrofon u šake i opletite! Uostalom, pada mi na pamet zašto ne bi primjerice u Makarskoj napravili neki stalni program poezije na plaži pa da pjesnici i pjesnikinje u kupaćim gaćicama i toplesima pokažu svoja neodoljiva tijela i vrhunske umotvorine te počmu semplati, solirati, recitirati itd. Jer, kažu, sve se na kraju svodi na ponudu i potražnja, tako da uključiti se u opće trendove samo po sebi se nameće.
A, za ovaj put direktno iskačući iz pjene, preplanulog torza kojemu nijedna Čehinja ne može odoljeti, izdvajam dvije o kopanju i jednu o profesorima koji, čini se, najradije bi malo mladog mesa omirisali;

——

Narod je jamijo kopat

Narod je jamijo kopat
Od noseva do masovne iza kuće
I rupe za trešanja
Oboje iza kuće
I neće na dobro

Izbezumljeni očevici svjedoče svoja trumatična iskustva
Kako narod pronalaze u svojim posljednjim hropcima sklupčanih pokraj raspaljenih freza na njivama
Dok freze paranoidno sriču svoje zadnje kapi mješavine
Snažnije iz naroda nalaze u predsmrtnom živčanom grču
Koji zabacuje s lijeve nadesno i obratno

Gadno je za gledati
I sigurno neće na dobro
Jer je narod nemilice jamijo kopat ko budala!

Sunce cijedi sol iz tjela
Mozak sahne, preskače i bulazni
Neprirodno je toliko kopat

Ali, džaba…
Sve ukazuje na to da se narod ne zna držati pravila o pravilnom rukovanju dikelom i krasnom
Ne drži se liječničkih savjeta i ne postupa po dijagnozama

Toliko puta je dokazano da se narodu ne može kazat
Nama je kopat, ko vode se napit
Only God saves, kad narod jami kopat

Jamilo se kopat
I sve da hoćeš, sad više i ne može na dobro.

(Vlatko Marinović)

——

O, poštovanje

Poštovani,
Samo mi dajte motiku
Pa ćete vidjet belaja od mene
I koliko mogu kopat.
Unaprijed sam zahvalan
I ako me odbijete
Ali ako mi samo date motiku
Svu ću vam baštu prekopati
Besplatno.
To ono da se dokažem
A onda poslije
Tko zna
Možda i bude nešto od toga svega
Možda oženim vašu kćerku
Ili se zabijem autom u zid kuće
Pijan i drogiran
Ali sretan
Jer sam dosta kopao
A ja, poštovani,
Ja najviše volim
Kopati
Sve samo da se dokažem.

(Ivo Krešić)

——

Da da profesore

Da da profesore,
Bez Vaših riječi, bio bih Tabula rasa
Vi ste mjerodavni za moj usud
Motivirali ste me za sve što radim
Motivirali ste me da postojim
Vaša vješto prepisana knjiga koju ste mi prodali
Je meni istinska zvijezda vodilja
Da, da,
Želim biti baš kao Vi
Uistinu Ste više biće
Tako ste lijepi, duhoviti i potkovani
Da se stvarno nadam
Da Vas nitko neće sačekati negdje u mraku
Kad izlazili iz zasluženih kola
Koja su Vam bezgriješno ispolirali
Vaši bivši studenti u autopraoni
Bila bi šteta
Velika šteta

(Goran Karanović)

——

Poslušao, napio se, zapisao:
Željko Barišić
Rakitno/Split