Autorica: Tihana Bertek

Izvor: voxfeminae.net

Brazilska spisateljica Clarice Lispector vjerojatno je najpoznatija osoba za koju nikad niste čuli. Unatoč tome što je prvu knjigu objavila već s 23 godine, u novinama se pisalo o njenom životu, a iza sebe je ostavila opsežnu korespondenciju, zapravo se vrlo malo toga zna o njenom privatnom životu. Kako osoba koja je živjela u velikom gradu sredinom 20. stoljeća, koja je davala intervjue (iako je bila poznata po šturim odgovorima) i bila uspješna autorica može ostati tako enigmatična, pita se njezin biograf Benjamin Moser?

„Toliko sam misteriozna da čak ni samu sebe ne razumijem,“ izjavila je jednom prilikom. Iz tog vakuma informacija, piše Moser, iznikla je cijela mitologija. Francuska feministička teoretičarka Hélène Cixous rekla je: „Kafka bi bio poput Clarice da je bio žena, ili Rilke da je bio brazilski Židov rođen u Ukrajini. Da je Rimbaud bio majka i da je doživio pedesetu. Da je Heidegger prestao biti Nijemac.“ Pjesnik Ledo Ivo je pak zapisao:

„Vjerojatno nikada nećemo pronaći opipljivo i prihvatljivo objašnjenje za jezik i stil Clarice Lispector. Stranost njezine proze jedna je od najupečatljivih činjenica naše književne povijesti, pa čak i povijesti našeg jezika.“

Clarice je rođena kao Chaya 10. prosinca 1920. u Podoliji u Ukrajini kao najmlađa od tri kćeri u židovskoj obitelji. Loši životni uvjeti (siromaštvo, silovanje majke) natjerali su obitelj da emigrira u Brazil kada je Clarice imala tek godinu dana. Odrasla je u Recifeu, a majka joj je umrla kad je imala 9 godina, nakon čega su se sestre s ocem preselile u Rio de Janeiro. Pohađala je Colégio Hebreo-Idisch-Brasileiro i zatim Ginásio Pernambucano, tada najcjenjeniju gimnaziju u zemlji. Godine 1937. upisala je Pravni fakultet u Riju i počela raditi kao novinarka.

Ubrzo je objavila svoj prvi roman ‘Blizu divljeg srca’ (Perto do coracao selvagem), koji je zbog upotrebe unutarnjeg monologa, filozofskog pristupa i specifičnog stila smatran revolucionarnim u Brazilu. Američki prevoditelj Gregory Rabassa bio je zatečen upoznavši Clarice, za koju je smatrao da je „jedna od rijetkih osoba koje izgledaju kao Marlene Dietrich i pišu kao Virginia Woolf.“

Roman ‘Blizu divljeg srca’ bavi se unutarnjim životom mlade žene, a kritičari su ga prozvali najvećim romanom na portugalskom jeziku kojeg je napisala žena. Iako su je mnogi uspoređivali s Woof ili Jamesom Joyceom, Clarice je njihova djela pročitala tek nakon što je dovršila vlastitu knjigu. Tijekom cijelog života opirala se bilo kakvoj klasifikaciji te potvrđivala dojam o sebi kao „stranom tijelu“ u brazilskoj književnosti. Nije se smatrala ni feminističkom ni židovskom spisateljicom.

Udala se za brazilskog diplomata Mauryja Gurgela Valentea 1944. te uzela brazilsko državljanstvo. Ubrzo se mladi par odselilo u Napulj te proveo idućih desetak godina putujući po Europi i SAD-u. U Italiji je upoznala slavnog slikara Giorgia de Chirica, koji je naslikao njen portret. Neko vrijeme ona i Maury živjeli su u Švicarskoj, no Clarice nije osobito uživala u ulozi žene diplomata, a Švicarsku je nazvala „grobljem uzbuđenja.“ U Bernu je 1948. rodila prvog sina, a 1953. u Washingtonu drugoga. U Washingtonu je počela raditi na zbirci priča ‘Obiteljske veze’ (Laços de Família) u kojoj se bavila društvenim odnosima koji ograničavaju i guše žene, osobito one iz srednje klase. Potaknuta bračnim nezadovoljstvom, krajem ‘50-ih vratila se sa sinovima u Rio de Janeiro i pokušavala pronaći izdavače za ‘Obiteljske veze’ i roman ‘Jabuka u tami’ (A Maçã no escuro) i konačno je kuća Livraria Francisco Alves objavila obje knjige.

Godine 1964. objavljen joj je i roman ‘Muka po G.H.’ (A Paixão Segundo G.H.), vjerojatno njena najpoznatija i najčudnija knjiga koju kao da su zajedno napisali Kafka, Sartre i Woolf. U njoj protagonistica doživljava mistično iskustvo nakon ulaska u sluškinjinu sobu, gdje biva zapanjena blještavom čistoćom koju narušava jedino žohar koji izlazi iz ormara. Prestravljena, protagonistica zalupi vratima ormara, slomivši žohara na pola, te zatim promatra kako polako curi tekućina iz njegovog polumrtvog tijela koju na samom kraju knjige stavlja u usta.

U rujnu 1966. Clarice je doživjela nesreću u vlastitom stanu: uzela je tabletu za spavanje i zaspala s upaljenom cigaretom. U požaru joj je teško ozlijeđena desna ruka . Kasnije je izjavila: „Moje noge su bile označene zauvijek. To što se dogodilo je vrlo tužno i ne volim razmišljati o tome. Sve što mogu reći je da sam provela tri dana u paklu.“

U idućih nekoliko godina napisala je dvije knjige za djecu, počela se više baviti novinarstvom te je prevodila djela Oscara Wildea i Edgara Allana Poa. Godine 1971. objavila je roman ‘Živa voda’ (Água viva), čija je protagonistica ponovo preokupirana problemima jezika i reprezentacije. Četiri godine kasnije pozvana je na Prvi svjetski kongres vještica u Bogoti, gdje je predstavljena njena priča ‘Jaje i kokoš’ u kojoj se pojavljuju okultni motivi.

Njen posljednji roman ‘Sat zvijezde’ (A Hora da estrela), dovršen je 1977., mjesec dana prije autoričine smrti, te objavljen posthumno. U njemu se Clarice bavi društvenim temama poput siromaštva kroz lik neobrazovane i u svakom smislu neuspješne antiheroine, priproste daktilografkinje Macabée, koja zahvaljujući manjku inteligencije ne shvaća koliko bi zapravo trebala biti nesretna. Iste godine Clarice je umrla od raka jajnika, iako joj nikad nisu rekli dijagnozu. Na neki način je predvidjela vlastitu bolest govoreći o Macabéinim „osušenim jajnicima“.
U taksiju, na putu za bolnicu, Clarice je prijateljicu Olgu Borelli zamolila da se pretvaraju da nije bolesna, već da idu na putovanje u Pariz, a kada je uplašeni taksist pitao da li i on može s njima, Clarice je odgovorila, „naravno da možeš, i povedi svoju djevojku.“