Prizori seksa su teški za opisati i to može poći po zlu. Najgori opisi završavaju u finalu za Bad Sex Award, osnovanu 1993. od strane London Literary Review-a, kako bi „usmjerili pažnju prema sirovom, neukusnom i često površnom korištenju izlišnih ulomaka pri opisivanju seksa u modernoj prozi te da bi obeshrabrili ljude u tome“.
Bad Sex Award je otišla u ruke književnim zvijezdama kao što su Norman Mailer, Tom Wolfe, AA Gil i Sebastian Faulks, a John Updike je osvojio posebnu nagradu za životno postignuće 2008. nakon četverostrukog sužavanja izbora finalista.
Irski pisci Roddy Doyle (za A Star Called Henry), Jamie O'Neill (za At Swim, Two Boys) i Brian O'Doherty (za The Deposit of Father McGreevy) su ušli u uži izbor i ranije, a John Banville je bio nominiran dva puta (za Shroud and Infinites).
„Nikad ne opisujem scene seksa u svojim knjigama“, kaže Maeve Binchy, čiji je novi roman Minding Frankie nedavno objavljen.
„I sama sam imala ograničen seksualni život. Nikad nisam prisustvovala orgijama, na primjer. Nikad nisam imala seks u troje“, dodaje, „i bilo bi me strah da ću pogriješiti pišući o takvim stvarima“.
„Uvijek govorim ljudima da pišu na onaj način kako i pričaju i nikad ne razgovaram o seksu sa svojim prijateljima. Barem ne od svoje 16. ili 17. Smatram da je prikladnije pisati o nagonu, žudnji i neispunjenoj želji, a ne opisivati seks. Ja zatvorim vrata spavaće sobe za sobom“.
Ali, zašto je tako teško pisati o seksu? Često je „bolna“ scena vrhunac radnje ili pod-radnje, te pisac teži prema uzvišenijem značenju strasti i intenziteta. Takve težnje lako mogu dovesti do ruba i pretvoriti se u farsu.
Engleski bivši pjesnički laureat, Andrew Motion (nadimak mu je „Zdjelični“ Pokret zbog svoje neprilične poezije), bio je jedan od članova žirija za nagradu Booker. „Mnogi pisci se klone seksa u potpunosti“, rekao je nakon što je prošao kroz dug popis od 138 knjiga.
„Kao da su preplašeni od potencijalne nominacije za Bad Sex Award ili tako nešto. Mnogi od njih radije pišu o drogama.“
Spisateljica popularne fikcije Sarah Webb u strahu je da će njezin sin tinejdžer i njegovi prijatelji čitati ono što piše.
„Isto tako sam svjesna da će moja majka čitati moje knjige i bojim se da je moje pisanje postalo manje nepristojno tijekom godina. Težnja mi je voditi likove sve do prizora seksa, a čitatelju prepustiti mašti na volju ostatak.“
Pisci koji su oprezni kad se radi o seksualnim prizorima također bi trebali biti svjesni duge i šarene povijesti književnog seksa, sve od zabrane Ljubavnika Lady Chatterlay DH Lawrencea pa do pljenidbe Joyceva Uliksa od strane carinskih službenika.
Moraju i znati da je, sve od orgazmičnog monologa Molly Bloom (1922.) i muževnog naguravanja lugara Mellorsa, ostalo malo toga novoga za reći o seksu.
A tu je i cijela stvar s vokabularom. „Riječ ‘penis’ i ‘vagina’ još uvijek imaju neopreznu moć da poremete narativni tijek“, kaže romanopisac Jojo Moyes, dodajući da „biti sav u metaforama“ također ima svoje opasnosti.
I što je s tehnikom? Opisuje li se što je ušlo gdje, u kojem slučaju erotska proza počinje nalikovati na priručnik prve pomoći?
Ništa od navedenog nije spriječilo američke alfa-mužjake – Normana Mailera, Phillipa Rotha i Johna Updikea – u opisivanju seksa. Štoviše, Updike se optimistično raspojasava u dugim i detaljnim opisima raznih parenja.
Amis se poziva sa strahopoštovanjem na Updikeove neumoljive potjere za sličnosti s istinom kad je u pitanju seksualni prizor:“ Mnogi pisci smatraju da je kontrast stidnih dlaka između prve i druge supruge nešto bez čega čitatelji ne bi mogli proći kao takvi“, bilježi Amis.
Sve u svemu, irski pisci se mogu nositi sa seksom s pravom mješavinom bestidnosti, humora i žudnje. Doista, prvi redak romana Anne Enright The Pleasure of Eliza Lynch („Francisco Solano Lopez je stavio svoj penis u Elizu Lynch jednog dražesnog, proljetnog dana u Parizu 1854.“) dodaje k našem pristupu.
Trenutni nositelj Bad Sex Award-a je američki romanopisac Jonathan Littel. Opis orgazma njegovih junaka kao što je „žlica koja grabi iz nježno-kuhanog jajeta“ je bio favorit žirija.
Naravno, neki pisci pogode u bit kad se radi o trganju steznika. Scena seksa u knjižnici Iana McEwana u Okajanju je cijenjena, dok seksualni prizor u Birdsongu Sebastiana Faulksa također gomila pohvale u literarnim kronikama.
Međutim, jedan od najboljih na koje sam naišao je također i jedan od najkraćih. Nalazi se u romanu Animal Dreams Barbare Kingsolver i događa se kad njezina junakinja pomisli da ako njezin prijatelj ima prezervativ u džepu, to bi mogao biti njezin sretan dan.
„Imao je“, piše ona. „Bio je.“
Irish Independent; Prevela: Kristina Kegljen
IZVOR: independent
