Igor Štiks je rođen u Sarajevu 1977, diplomirao je u Zagrebu, doktorirao u Parizu na Institutu za političke studije, te u Čikagu na Northwestern University.

Objavio je roman Dvorac u Romagni (2000), objavljen na njemačkom, engleskom i španskom jeziku i nagrađen nagradom Slavić; roman Elijahova stolica (2007) nagrađivan i do sada preveden na desetak evropskih jezika; knjigu pjesama Povijest poplave (2008), te u suradnji sa Srećkom Horvatom esej Pravo na pobunu – uvod u anatomiju građanskog otpora (2010). Trenutno radi na Univerzitetu u Edinburgu.

Roman Elijahova stolica, osim fascinantne priče koju nam donosi, ima jednu zanimljivu karakteristiku. Čitatelji već u prvim poglavljima naslućuju rasplet i završetak, no uprkos tome i dalje bjesomučno gutaju tekst i uživaju u štivu. Da li ste, dok ste pisali ovaj roman, bili svjesni toga?

– Da, neki ljudi su mi zamjerili što im otkrijem, očekivali su da to bude triler. Moje opravdanje za to je sljedeće – kada su u antičkoj Grčkoj ljudi išli u teatar, oni su znali priču. Oni znaju priču o Edipu, ali idu da vide kako će se ta priča odvijati. E, to „kako“ je mene zanimalo. Čitatelju sam tako ponudio milion signala za ono što će biti na kraju, ali ujedno sam se potrudio da ga zadržim u romanu i da on dalje čita da bi vidio kako će dogoditi rasplet. Ako sam u tome uspio, onda sam doista uspio napraviti pakt sa čitateljem, da on ne traži samo uzbuđenje koje mu donosi taj triler ili nekakva misterija, već da prati na koji način i kako funkcioniraju mehanizmi priče.

U knjizi, a i u predstavi, govori se o „prokeletim gradovima“ – simbolima multikulturnog življenja. Koji su to gradovi? Kako Vi vidite njihovu budućnosti?

– To su ujedno i najzanimljivija mjesta na svijetu za živjeti. Oni često imaju neku bolju prošlost. Ali ti gradovi preživaljavaju, oni su kao neki živi organizam. Možete ih isjeći, bombardirati, možete od njih napraviti šta god želite, ali oni preživljavaju, ljudi se vraćaju u njih. To su gradovi poput Trsta, poput nekadašnjeg Istanbula, Aleksandrije, poput Varšave, Lavova… To su gradovi koji su proizvodili mnogo u kulturnom i povijesnom smislu, i koji su se našli na vjetrometini povijesti. Njihovo uništenje je rezultat toga kako se čitala povijest i kako su se ljudi organizirali u određena politička djelovanja koja su ih uništavala. Mislim na nacionalizam koji se razbuktao u 19. stoljeću, da bi ekplodirao u fašizmu. Ta ideologija se bazirala na ideji da postoje grupe koje su u sukobu i da može pobijediti samo onaj jači, a kulminiralo je holokaustom.

Neke druge ideologije, poput ljevičarske ideologije ili utopizma, imaju sasvim druge oblike solidarnosti. U tom smislu ja svima kažem kako je meni trenutno važnije šta se zbiva u Grčkoj (jer se zbiva meni, ne pati samo grčki radnik ili grčka omladina, nego svi mi), negoli da li je pukla cijev u mojoj općini. Probudite se i recite što vam se događa – niste vi samo ono što vidite kao svoje.

Ljudi su nakon rata skloni pomisliti da ih određuje jedino etno-religijsko porijeklo. No, ovaj Richter, glavni junak im govori – čekajte, pa mi možda i ne znamo ko nam je otac, kako znate ko vam je otac?

Kako Vi sa stanovišta ljevičara gledate na aktuelna zbivanja u Njemačkoj, Francuskoj, Holandiji, kako gledate na izjave Angele Merkel… Ima li multikultura budućnost u Evropi?

– Vidite kako je ovo što se sada zbiva u Njemačkoj – cinično. Njemačka se desnica poziva da je kultura Njemačke židovsko-kršćanska, ali ne i Islam. Zamislite, kada ste uspjeli eliminirati tu populaciju onda se pozivate na židovsko naslijeđe, to je grozno. To nam samo potvrđuje, a znamo to i iz iskustva, da su i dalje vrlo jake nacionalističko-ekskluzivističke ideologije.

Ono što se ljudi često ne pitaju – čemu služe te ideologije? A one služe tome da, recimo, u zapadnoj Evropi u stanju potčinjenosti drže ljude koji su odnekud došli i koji čiste toalete domicilnoj populaciji. I kada oni kažu, čekajte, pa i mi smo ljudi, i mi imamo valjda neka politička i socijalna prava, tada dolazi ideološki narativ koji će reći – ne, ali vi niste autohtoni, vi ne pripadate ovdje.

Dakle, ne radi se tu samo o nekakvoj kulturološkoj raspravi, o integraciji, tu se doista radi o očuvanju struktura potčinjenosti. Evo sada progovara ljevičar iz mene, jer je to ono o čemu se radi, to je život koji mi živimo, hijerarhije koje će se održavati različitim ideologijama. Grozno je, naravno, i to da dobar broj ljudi koji jesu potčinjeni i eksploatirani – vjeruje u ideologije. To je nešto što se treba razbijati.

Rođeni ste i odrasli u Sarajevu. Kao dijete izniklo iz multikulturnog miljea, a danas stanovnik Zapada kakvog ste opisali u prethodnom odgovoru, mislite li da je takvo porijeklo privilegija ili pak da ste oštećeni?

– Neko me je pitao da li bih bio drugačiji da sam se rodio negdje drugo. Sigurno da bih, jer ne bih upijao ono što mi je ovaj grad dao. Jezik bi bio drugačiji, moj odnos prema stvarima, društvu, prijateljima bi bio drugačiji. U tom smislu doista, biti rođen ovdje je bio neka vrsta blagoslova. Donekle i prokletstva. Ali ja ipak mislim da mi je ovaj grad više dao nego što mi je oduzeo.

U krajnjem slučaju, dao mi je tu mogućnost da se snalazim dobro tamo gdje idem. Jer, mi jesmo posebni, ali ono što je posebno kod nas je ono što je univerzalno. Ovi naši provincijalizmi i lokalizmi nisu posebno zanimljivi – toga imate svuda gdje idete. Ono što je posebno u ovom gradu je da vas je Sarajevo naučilo određenim univerzalnim stvarima koje ćete poslije prepoznati negdje drugdje. A i vidimo kako se Sarajlije lako uklapaju. Pogledajte samo kulturnu scenu u Zagrebu, u Beogradu, u Ljubljani…

Na kraju, vratimo se na roman – kakva je simbolika Elijahove stolice? (obredne stolice za obrezivanje koja je izložena u Muzeju Jevreja u Sarajevu, op.aut)

– To je jedan vrlo moćan simbol i moćna metafora koja vas tjera da se pitate šta je to identitet. Vidjeli smo Richtera kako je dva put u životu sjeo u tu stolicu. Mjesto za nešto što bi vam trebalo odrediti identitet i pripadanje, ali ujedno i mjesto na kojem se morate propitati o tome. To je njezina najveća simbolika. To je uostalom i otvoreno mjesto za različita čitanja. Ja nemam kompletnu interpretaciju tog naslova i mislim da sam uspio ako čitatelj, nakon što završi roman, počne razmišljati o svim tim elementima i čak ima neke vrste kreativnih čitanja i interpretacija.

radiosarajevo.ba