“Narodnim običajima zanimam se od svojih mladih dana, a nešto intenzivnije od osamdesetih godina. Kada sam se prije dvadesetak godina vratio u rodnu Šnjegotinu kod Čelinca, počeo sam da prikupljam narodna vjerovanja, pjesme, običaje, a do sada sam napisao i nekoliko knjiga”, kaže Spasojević. Što se tiče narodnih vjerovanja, misli da nisu dovoljno istražena u etnologiji. Oduvijek se mislilo da su to praznovjerice, ali Spasojević ne dijeli to mišljenje.

“Vjerovanja imaju svoju svrhu i regulator su života. Ona ne daju čovjeku da griješi i usmjeravaju ga da se ponaša moralno. Neki narodni običaji potiču iz prethrišćanskih dana, ali su u modifikovanom obliku sačuvani do danas. Zbog vremena kada su nastajala, mnoga vjerovanja i običaji odnose se na poljoprivredu”, kaže Spasojević.

Međutim, mnoga vjerovanja u narodu koja se odnose na ponašanje životinja održala su se i danas. Tako je Spasojević imao još jedno iskustvo s ovim fenomenom kada je pred zemljotres osamdesetih godina doživio najezdu miševa, mukanje krava, lajanje pasa koji su predosjetili nesreću.

Prema riječima Momčila Spasojevića, današnje običaje i narodna vjerovanja više poštuju žene nego muškarci, ali se i više praktikuju u seoskim nego u gradskim sredinama.
Međutim, psiholog Srđan Puhalo smatra da su narodni običaji odlika magije gdje kroz određene radnje i vjerovanja narod pokušava da utiče da više sile rade za njih.
Crven konac: “Iz toga se vuče običaj crvenog konca oko ruke bebe, stavljanje luka pod jastuk. Međutim, ti običaji sežu od davnina i pitanje je zašto. Ako su to urokljive oči, neobjašnjivo je i naučno neutemeljeno, ako je to da bi bila spriječena infekcija onda je uredu, ali ljudi su mislili da je to zbog uroka”, smatra Puhalo.

Za njega su ta ubjeđenja iracionalna, ali se nekada običaji i poklope s naukom, tako da psiholozi kažu da je normalno tugovanje 40 dana, što je utemeljeno i u narodnom vjerovanju.
“Narodne običaje ne treba apriori odbacivati, ali ne mogu se uzimati zdravo za gotovo, međutim, naš život u velikom svijetu, tjera nas da sile koje utiču na život prizivamo i privolimo ih da rade za nas”, smatra on.

Na pitanje da li vjeruje u narodne običaje, Puhalo odlučno odgovara negativno.

“Ne vjerujem, nikako. To je dio folklora koji je, bez obzira na utemeljenost u narodu, bez pokrića. Da li znači da će mlada koja ne može prebaciti rešeto preko sedmospratne zgrade biti nesrećna. Treba sagledati da li ona to objektivno može ili ne može da uradi. A što se tiče gavrana, ja ne znam ni kako ta ptica izgleda, a kamoli da vjerujem da će mi donijeti nesreću”, kategoričan je Puhalo.

U narodu se, piše Spasojević u jednoj od svojih knjiga, utkalo i mišljenje da momak koji nije kalemio voće prije ženidbe, ne treba da to čini ni nakon ženidbe jer neće biti srećne ruke. Nauka: Boris Pašalić, viši asistent na Odsjeku za voćarstvo na Poljoprivrednom fakultetu u Banjaluci, slaže se s tvrdnjom da su takva mišljenja prevladala u narodu, tako da ljudi čak i stručnjake pitaju za savjet, prilikom sadnje voćnjaka, koji se odnosi na narodna vjerovanja.

“Pored stručnih mišljenja, često pitaju da li je dobro da se sadi voćnjak u prestupnoj godini, što je klasično sujevjerje. To nema veze sa stanovišta nauke, jer da je neko kalendar stvarao prije nekoliko hiljada godina vjerovatno ova ne bi bila prestupna”, kaže Pašalić.

On dodaje da je za dobar voćnjak potrebno nekoliko faktora, među kojima vrijeme i način kalemljenja, te kompatibilnost sorti i podloge. Ako kalemite krušku na dunju srastanje je zagarantovano, ako je obrnuto nema srastanja.

Narodno vjerovanje kaže da onaj ko ubije devet vukova obezbijedio je sebi mjesto u raju.

Velimir Ivanišević iz Udruženja za zaštitu životinja SOS iz Sarajeva kaže da su to obične narodne gluposti koje su doprinijele da su vukovi za vrijeme krstaških ratova skoro istrijebljeni.
“Te narodne gluposti možda su nekada nekome i značile nešto. Mora se znati da vuk ima izuzetnu vrijednost u očuvanju prirodne ravnoteže. Mi smo narodi puni predrasuda i stereotipa i od toga smo neizlječivi, to je primitivni tradicionalizam”, kaže Ivanišević.

U svojoj knjizi “Vjerovanja u Srba” Momčilo Spasojević je, između ostalog, napisao da “trudnica ne smije prelaziti preko kose ili sjekire jer će joj od toga dijete stradati” ili “trudnica ne smije gledati u vatru jer će dijete imati pjege po licu”.

Ginekolog Jadranka Topić smatra da to nema uporišta u nauci i da nema veze sa stvarnošću. Dešavalo se da trudnice pitaju za neke savjete koji se prepliću s naukom.
“Sugerišem im kako da se ponašaju u trudnoći, kako da paze na trudnoću i da se puno ne obaziru na narodne običaje koji su zastupljeni u konzervativnim sredinama”, kaže Topićeva.
Meteorologija: Najviše podudaranja s narodnim vjerovanjem možemo naći u meteorologiji, što nam objašnjava Nebojša Kuštrinović koji je poznat po spajanju nauke i narodnog vjerovanja.

“Narodna vjerovanja više se obistinjuju na dugoročnim, nego na kratkoročnim prognozama. Boja neba, prsten oko mjeseca, ponašanje životinja u pirodi su indikatori vremenskih prilika. Ako je oblak crven na zalasku sunca biće kiše, jer se u nauci zna da se, prilikom prelamanja sunčevih zraka preko oblaka s puno vlage, dobija crvena boja. Ako ptice nisko lete biće kiše, a one lete nisko zbog lova komaraca i drugih insekata koji su, takođe, nisko zbog visokog vazdušnog pritiska”, smatra Kuštrinović.

Prsten oko mjeseca, što je širi, najavljuje kišu, a razlog za ovaj fenomen je povećana vlaga u atmosferi.

“Zdrava je logika i kada čovjeka bole prelomni dijelovi tijela jer je kvadratni metar vazdušnog stuba težak otprilike kao 10 tona. Ako je vazduh u anticikloni bez vlage, on je lakši i čovjeku je lakše, a ako je vlažan vazduh, logično je da je i čovjek teže podnosi”, smatra Kuštrinović.

“U meteorologiji se ne uzima zdravo za gotovo da će u pojedine svete dane, koje praznuje crkva, biti lijepo vrijeme, jer je crkva, na neki način, subjektivno ustanovljavala te dane”, smatra Kuštrinović.

Prema riječima Luke Božića, sveštenika SPC-a, pravoslavna crkva je tolerantna po pitanju narodnih običaja pa se dosta toga zadržalo. Generalno, narodna vjerovanja nemaju utemeljenje u stavu crkve i ona polako treba da budu izbačena iz upotrebe.

Paganska vremena: “Neki običaji, kao što su zakrštavanje, bacanje ugljenja preko sebe kada se dođe sa sahrane, zadržali su se od paganskih vremena. Crkva smatra da to treba polako istisnuti, ali, opet, narod je svoja vjerovanja utisnuo tako da ih jako teško izbaciti”, smatra Božić.

Međutim, ono za šta bi trebalo da se zalažemo jesu praktične stvari kao što su kupovanje vijenaca za pogreb koje je u protivnosti sa stavom crkve.

“Svi bi trebalo da znaju da je djelotvornije porodici dati novac i pomoći pri sahrani nego kupovati vijence koji se za nekoliko dana osuše. Takođe, i zadušni ručak je suvišan. Crkva je za simboličan ručak, kako porodica ne bi dodatno bila opterećivana”, kaže on.Bilo kako bilo, narodna vjerovanja oduvijek su plijenila pažnju javnosti. Prenose se vjekovima s koljena na koljeno. Svaki čovjek se bar jednom u životu upita da li i koje je vjerovanje tačno ili ne. Malo je onih koji ostanu ravnodušni kada im crna mačka pređe put, ili kada noću, za vrijeme punog mjeseca, moraju proći pored groblja. Bar tad se skoro svi sjete predanja starijih koji su pričali o vilama, duhovima, vampirima ili drekavcima.

(nezavisne.com)