Zašto ste pisali pod pseudonimom i zašto je roman objavljen u vlastitoj nakladi – nije bilo zainteresiranih izdavača ili je riječ o nečemu drugom?

MARKO: Što se tiče pseudonima, on je zapravo simbioza Nikičinog imena i mog prezimena na engleskom jeziku tako da zapravo to i nije neki pseudonim koji skriva naš identitet. U vrijeme kada je nastajao roman odlučili smo se tako predstaviti u književnom svijetu, pogotovo jer smo vidjeli puni zamah ovoga romana tek kada se prevede na engleski jezik ili na neki drugi strani jezik. No, s vremenom i kako smo sazrijevali kao pisci, te na dobronamjernu zamjerku nekih određenih ljudi ‘od pera’, odlučili smo napustiti taj pseudonim te ćemo nove zajedničke projekte potpisivati pod pravim imenima, kao i ‘Mliječni put’ kada se prevede. A što se tiče drugog dijela vašeg pitanja, mi smo s ovim romanom prošli cijelu jednu Odiseju i proživjeli te diplomirali ‘odnose s izdavačima’ s izvrsnom ocjenom. Naime, mi smo imali neke svoje parametre od kojih nismo htjeli odstupati, a nailazili smo ili na pokvarene izdavače kojima je primarni cilj bio ‘oderati’ nas do zadnjeg eura ili na velike izdavače koji na neafirmirane autore gledaju kao na duhove. Često sam govorio da je objaviti knjigu za neafirmiranog autora nešto slično onoj dosjetki o napuštanju vojske iz Hellerove ‘Kvaka 22’, jer da bi objavio knjigu, izdavači od tebe traže da si se već dokazao kao pisac, a kako se dokazati kao pisac kada ti uopće ne žele ni pogledati rukopis? A mi smo znali da imamo dobar roman. Onda smo odlučili napraviti ludo smioni potez i uz Gatalovu pomoć kao urednika te uz pomoć mlade lektorice Marine Bobetić ‘isklesali’ roman na neku razumnu i čitljivu mjeru. I nismo se pokajali, a iako smo ga objavili bez izdavača, uspjeli smo izložiti roman na police mnogih renomiranih knjižara kako u Bosni i Hercegovini, tako i u Hrvatskoj, te i na internetu jer se ‘Mliječni put’ i sada prodaje na web stranici ‘Prijatelja životinja’.

Za roman kažete da je “prvi veganski roman u svijetu”. Otkud ideja za tu temu i kako baš Mostarcima pade na pamet pisati o mlijeku na način kako nikad nitko nije?

NIKICA: Da, ‘Mliječni put’ jest prvi veganski roman na svijetu jer ako malo istražite, vidjet ćete da su veganske ili vegetarijanske knjige uglavnom publicističke. Sve je počelo mojim odlaskom u Rijeku gdje sam se počeo zanimati za alternativnu medicinu, uglavnom istočnjačku, primjerice ayurvedu, zatim za makrobiotiku i razne druge discipline zdravog života. Tijekom boravka u Rijeci dolazim u kontakt s raznim ljudima, uglavnom vegetarijancima i veganima, koji su me svojim argumentima i logikom te vlastitim istraživanjem jednostavno uvjerili. Budući da mi je i književnost bliska, zajedno s Markom pala mi je na um ideja da veganstvo i istinu o mlijeku proguramo kroz jedan literarni uradak koji bi ljudima bio puno bliži nego li kakva studija od 1000 stranica puna tablica ili neka publicistička knjiga. I odlučili smo tu vegansku stranu romana utkati kroz druge elemente, jer ovaj roman sadrži u sebi mnoge osobine; on je krimić, putopisni roman, ljubavni roman donekle, roman teorije zavjere, itd.

Koliko ste istraživali da biste napisali ovaj roman i koji su to najzanimljiviji podaci o mlijeku do kojih ste došli?

NIKICA: Mislim da nam je sve skupa trebalo više od tri godine da istražimo, a zatim i napišemo roman. Što se tiče podataka, nećemo čitatelje zatrpavati podacima, no, primjerice, mlijeko koje danas konzumiramo je puno raznih aditiva i antibiotika, hormona rasta, koji su jedan od uzročnika kancerogenih oboljenja. Antibiotici kojima je krava napumpana su izravni krivci za rezistenciju na iste, primjerice bakterija Helicobacter pylori koja uništava crijeva i izaziva čir na želucu i dvanaestercu, danas se pokušava uništiti trostrukom terapijom antibiotika. Prva terapija načne bakteriju, druga je oslabi, a treća je otkloni, ako je uspije otkloniti. A sve zbog toga jer ju je mlijeko puno antibiotika ojačalo i učinilo je imunom na antibiotike. Osim toga, dovoljno je reći da današnje krave daju u prosjeku 30 do 50 litara mlijeka dok su prije nego se krenulo s masovnom proizvodnjom i kada je krava bila privilegij bogatih davale do deset litara mlijeka. A što se tiče kalcija u mlijeku, i krave ga dobivaju od zeleni, a ako bismo baš htjeli piti mlijeko prvenstveno zbog kalcija, najviše bjelančevina ima u mlijeku štakora, oko 12 ml na litru mlijeka, dok kod kravljeg mlijeka ima oko 3,4 ml na litru mlijeka. A u majčinom mlijeku samo 1,2 ml što je i optimalno za razvoj dojenčeta. Opet, nitko ne govori da bismo trebali piti mlijeko štakora kako bismo bili zdravi i jaki, zar ne? I nešto s čim se definitivno svi mogu složiti, čovjek je jedini sisavac koji pije mlijeko drugog sisavca i to cijeli život.

Bojite li se reakcija mliječne industrije, ali i ljudi jer ipak je ideja da bi na mlijeku trebala stajati etiketa “Opasno po zdravlje” (kao npr. na cigaretama) u najmanju ruku neobična?

MARKO: Ne bojimo, a znate što je još intrigantnije te navodi na razmišljanje? Mliječna industrija je nakon objave romana krenula s iznimno jakom PR i marketinškom kampanjom, zakupljivali su se reklamni prostori u tiskanim medijima, udarne minute na svim TV kanalima bile su prepuštene reklamama koje su mlijeko prikazivali kao zdrav proizvod i jako važan za zdravlje pojedinca. I niti jednog demantija. A uvjeren sam da će se i poslije ovoga intervjua te nakon promocije opet pokrenuti ta ogromna mašinerija koja ne dopušta individualno razmišljanje ili spominjanje prave istine o mlijeku. Nisam ni vegan ni vegetarijanac, no nakon što me Nikica upoznao s građom i materijalom koje pokazuje tu neku drugu, tj. pravu istinu o mlijeku, mliječne proizvode sam sveo na najmanju moguću mjeru. A što se tiče javnosti, primijetili smo da javnost agresivno brani odgojem stečene prehrambene navike, što je zanimljivo i vjerojatno je dobra tema za kakav diplomski iz kolegija psihologije. No, gledajte, naše je bilo da javnosti prikažemo tu vegansku i vegetarijansku, tj. makrobiotičku stranu priče o mlijeku, da ih upoznamo i s tim drugim, vrlo dobro zataškanim, mišljenjem. Sada je do njih žele li oni dalje istraživati ili možda promijeniti svoje prehrambene navike.

Spominjete i neke nove zajedničke, ali i samostalne knjige. Pretpostavljamo da je također riječ o intrigantnim temama. Kojim?

MARKO: Da, imamo gotov drugi zajednički roman o čijoj temi ne bih htio javno govoriti, no mogu potvrditi da je intrigantna i da smo ponovno dotaknuli neke tabu teme i kompanije te eksploataciju dječjeg rada koje je zapravo moderno ropstvo. Isto tako, obojica smo uvelike ušli u samostalne projekte, a počeli smo skupljati materijal i za naš treći zajednički roman.

Koji je bio Vaš osnovni cilj objavljivanja “Mliječnog puta”? Natjerati ljude da počnu razmišljati na drukčiji način ili jednostavno reći ono što smatrate istinom?

NIKICA: Jednostavno da ljudi sve dovedu u pitanje, od jednostavnih prehrambenih navika kao što je ‘bezazleno’ mlijeko, da ništa ne uzimaju zdravo za gotovo.

MARKO: Napisati nešto novo i do sada neviđeno u svijetu, etablirati se kao nove književne snage, probiti se na književnoj sceni… Nisam išao za tim da mijenjam ljudske navike. Kao što sam rekao prije, naše je bilo da prikažemo drugu stranu medalje, dakle, mogli bismo reći da smo željeli natjerati ljude da počnu razmišljati na drukčiji način, kao što Nikica reče, da ništa ne uzimaju zdravo za gotovo, pa tako ni ovaj naš roman nego neka im bude kao polazna točka za daljnja istraživanja i stvaranja svog mišljenja, ne nametnutog niti medijski kreiranog nego zasebnog i zasnovanog na upućenosti.

Razgovarala: Andrijana Copf

dnevni-list.ba