Da li te je iznenadila nominacija za nagradu Kiklop?
Moram priznati da jeste. Kad je knjiga bila u rukopisu, ili čak prije toga – dok sam na njoj još radila, reakcija hrvatske publike je bila neujednačena. Bilo je ljudi kojima se moja poetika uopće nije svidjela i protumačili su je kao svojevrsno pjesničko šarlatanstvo. Činjenica je da se nakon ukoričenja dio ljudi predomislio i to mi je drago jer iako možda ne izgleda tako – Kaktus jeste ozbiljna knjiga. Zato moram reći da mi nominacija imponira jer osim što predstavlja javno priznanje, također govori da je hrvatska književna scena prihvatila moj glas.
Šta inače misliš o književnim nagradama?
Zavisi o kojima. Mislim da nisu sve nagrade iste. One najlukrativnije se isključivo dodjeljuju (bar u Hrvatskoj) romanopiscima, što diskriminira autore koji preferiraju kraće forme. Novac je, naravno, dobrodošao, ali nagrade osiguravaju nešto drugo – predstiž, koji je piscima draži, iako je ograničen s obzirom na broj čitatelja. Iz nekog razloga ljudi zaboravljaju na to ograničenje i pridaju nagradama veću vrijednost nego ih one imaju, pa ih pisci žele osvojiti po svaku cijenu. Čitamo onda svako malo o sukobima interesa, o svađama, osporavanjima, sumnjivim članovima žirija itd. Mislim da su nagrade dobar stimulans za autore (autorice malo manje jer ih rjeđe dobijaju), ali treba imati na umu da one ovise o ljudskom faktoru – dodjeljuju ih ljudi s čijim se sudom ne moramo uvijek složiti.
U jednom intervjuu opisala si svoju poetiku u pet riječi: “Kratko, jasno, humoristično, ironično, angažirano.” Možeš li ovaj put u isto toliko riječi opisati sebe?
Pet riječi je u redu kad je poetika u pitanju, ali za čovjeka treba ipak puno više. Dakle, kratka nisam, jasna sam ponekada, ironična uvijek, angažirana – ne u onoj mjeri u kojoj bih željela biti. Smiješna? Svakako! Različitim ljudima iz različitih razloga.
Mnogi te danas prepoznaju kao feministkinju. Kako definišeš feminizam i koliko se on ogleda u tvojim pjesmama?
Mislim da je moj feminizam direktna posljedica antifašizma – ideje u čijem sam duhu odgajana: feminizam nije ništa drugo do borba protiv ugnjetavanja, ne samo žena. Uvijek sam bila osjetljiva na nepravdu i mislim da je to rezultiralo mojim opredjeljenjem. Jasno mi je, naravno, da mnogi takvo deklariranje smatraju suvišnim i nepotrebnim, ali to je zato što ideju feminizma tumače kroz opća mjesta koja ga prikazuju u negativnom svjetlu. Što se poezije tiče – mislim da bi bilo licemjerno za potrebe književnosti (i književnog „uspjeha“) skrivati vlastita uvjerenja. Poezija po meni nikada nije apolitična, pogotovo ne onda kada politiku pokušava gurnuti pod tepih da bi se dopala što većem broju ljudi.
Pored poezije, aktivno pišeš i dva bloga. Šta pokušavaš izreći u svojim pjesmama, a šta u blogovima?
Zapravo, trenutno pišem samo jedan blog: U carstvu melanholije. Drugom ću se vratiti kad budem imala više energije i elana. Poezija i blog, u mom slučaju, koegzistiraju jer očekujem od bloga da ostane tamo gdje jeste – na internetu. Poštujem tu alternativnu formu, zato što ne prihvaća književna ograničenja. Poezija je, s druge strane, sva u ograničenjima protiv kojih se bori sitnim pomacima i jezičnim eksperimentima. Govorimo, dakle, o dvije različite vrste pisanja. Blog nije lakše pisati, ali ga je lakše čitati što određene ideje čini dostupnijim široj javnosti. I na kraju, bitno je reći da različite teme biraju različite forme – ako trebam nešto esejistički elaborirati – sigurno to neću raditi u pjesmi jer me njezina forma spriječava da budem suviše eksplicitna.
Također, izjavila si da je internet najbolji čovjekov prijatelj. Kako ti vidiš budućnost knjige (i književnosti) u eri elektronskih tehnologija?
Internet jeste najbolji čovjekov prijatelj! Odgovorno to tvrdim. Dovoljno je samo sjetiti se hijerarhije po kojoj je znanje dostupno onima koji imaju više novca ili pomisliti na informacije koje bi nam, da nema interneta, promakle. Govorim iz vlastitog iskustva. Mnogi govore kako internet zatupljuje, ali stvari stvoje bitno drugačije: ako ste motivirani i znatiželjni internet vas itekako može nagraditi. Mislim da knjiga ne trpi zbog toga. Ako nam se njezin sadržaj dopada, htjet ćemo je posjedovati. Nismo zbog interneta ništa manje taktilni ili posesivni: neke ćemo naslove uvijek imati ukoričene. E-knjige, s druge strane, jednako uzbuđuju – rasterećuju police, ali ne i glavu – bitno je samo da ne zamaraju oči. Knjiga, dakle, ostaje knjiga, samo se mijenja način na koji je konzumiramo.
Književnici Emily Dickinson posvetila si svoj diplomski rad. Ona je zasigurno jedan od tvojih uzora. Koga bi još mogla izdvojiti?
Dickinson je pjesničko čudo i velika inspiracija. Iako – poetički – nemamo previše toga zajedničkog, strast za pisanjem nam je, čini se, ista. Teško mi je, zapravo, reći ko mi je sve uzor jer toliko je sjajnih autorica i autora, pjesnikinja, da bi lista mogla trajati i trajati. Moje simpatije idu u raznim pravcima, i iskreno, ne štedim ih: od Michauxa, Charlesa Simića, preko Dubravke Ugrešić, Sylvie Plath, Sei Shonagon, Elfride Jelinek, Dorothy Parker, Danila Kiša, Agote Krištof, Doris Lessing, Hervea Guiberta, Kundere, Kafke, do Harmsa, Čehova, Jane Austin, Barthesa, Ionesca i Flauberta… Lista je beskrajna i vrlo eklektična.
Šta nam možeš otkriti o vlastitom procesu pisanja?
Nisam disciplinirana spisateljica: pišem rijeđe nego bih trebala, previše cjepidlačim oko svake rečenice i ponekad čak oko pojednih riječi. Pisanje poezije je manje stresno jer odmah vidim ako nešto nije u redu. Što je tekst duži, to je potrebno više intervencija i taj urednički posao iscrpljuje, pogotovo ako se želi zadržati lakoća rečenice i njezina stilska ispoliranost. Voljela bih da pišem s većom lakoćom i brže, ali mislim da i sporo pisanje ima svojih prednosti.
Tvoja debitantska zbirka pjesama ”Može i kaktus, samo neka bode” zapažena je od strane kritičara i čitatelja. Nominacija za Kiklopa samo je jedan od dokaza. Ali, možeš li nam reći šta ti misliš i osjećaš kada je danas držiš u rukama?
Osjećam isto ono uzbuđenje koje sam osjećala i prije, s tim da sam sada malo opuštenija jer je nominacija za Kiklopa točka na i. Mislim da bi poražavajuće bilo doznati da rukopis ne valja nakon dugogodišnjeg, opsesivnog bavljenja njime. Ovo pokazuje da sam na dobrom putu i da su Kaktusove bodlje čitatelje ubole na pravo mjesto.
Želimo “Kaktusu” mnogo sreće u Istri, a tebi još mnogo uspjeha. Za kraj razgovora, reci nam nešto više o zbirci priča na kojoj trenutno radiš.
Hvala! Priče su pokrenute, ali ih pričam dosta sporo. Dajem si s njima možda previše slobode: pišem nekoliko priča istovremeno, tako da je i sam proces pisanja eksperiment za koji ne znam kako će završiti. Mislim da su teme dovoljno uzbudljive da bih se njima nastavila baviti. Bitno je, dakako, da se dopadnu drugima jer ja ionako nikad ne pišem samo za sebe.
knjizevnost.org
