NN: S obzirom na to da pisce u regionu često svrstavaju u “nacionalne torove”, i sa Vama je isti slučaj. U koji biste se Vi “tor – grupu” svrstali?

JERGOVIĆ: Nezahvalno je to određivati iz nekoliko razloga. Rođen sam u Sarajevu, u BiH. Po nacionalnosti sam Hrvat, a živim u Zagrebu. U Beogradu imam za izdavače ljude koji su mi prijatelji i u Beogradu se osjećam potpuno domaće i osjećam se kao domaći pisac. I eto, šta sad ja da kažem. Smatram da taj element, odnosno nacionalni predznak nije potreban nijednom piscu, osim onima koji nisu potpuno čisti u glavi ili zapravo ne čitaju, jer naši jezici ili naš jezik je međusobno svršeno razumljiv. I nije Danilo Kiš ništa manje moj pisac zato što se moja mater i moj ćaća nisu rodili kao Jevreji, Crnogorci ili Srbi. Ne bi on ništa bio više moj i da jesu, a niti je Krleža više moj pisac nego što je mog prijatelja Teofila Pančića iz Beograda. Ne vidim zašto bih ja bio stručniji za Krležu ili za Mešu Selimovića ili za bilo kojeg pisca kojeg ja na svom maternjem jeziku čitam.

NN: Pošto smo se sad dotakli nacionalnih identiteta, jednom ste izjavili da je nekorektno i nepošteno od Hrvatske što izdaje domovnice bosanskim Hrvatima samo na osnovu krštenice izdate u nekoj katoličkoj župi. Zašto?

JERGOVIĆ: O tome sam i pisao. Iz nekoliko razloga to mislim. Prvi je razlog to što se na takav način potpuno trivijalizira vjera na koju se, inače, hrvatska država jako voli pozivati. Hrvatska se voli pozivati na svoje kršćansko utemeljenje. Ako je krsni list zamjena za uvjerenje o državljanstvu, onda s tim krštenjem nešto nije u najboljem redu. Na svijetu postoje samo dvije države koje svojim građanima državljanstvo uslovljavaju dokazom o vjerskoj pripadnosti. Te dvije države su Islamska Republika Iran i Izrael. I treća, kada je riječ o bh. Hrvatima – Hrvatska. Mislim da oni, kad kažem oni, mislim na one koji predstavljaju Republiku Hrvatsku, ne bi bili baš sretni kad bi toga sasvim bili sretni, ali oni, kada je riječ o BiH, o Bosancima i Hercegovcima, općenito, pa kada je riječ i bh. Hrvatima, baš nemaju potrebu puno misliti o svemu.

NN: Okušali ste se u raznim književnim žanrovima, od poezije, proze, romana. Koji vam je oblik, format književnosti najdraži i u kojem se najbolje osjećate i izražavate?

JERGOVIĆ: Mislim da tema određuje format ili žanr. Ne bih rekao da imam omiljeni žanr. Naprosto sve to zavisi od teme kojom se bavim u djelu.

NN: U Vašim djelima najčešće se bavite Bosnom i Hercegovinom, mada već duže živite u Hrvatskoj, u Zagrebu. Zašto?

JERGOVIĆ: Pa, razlog je jednostavan. Zato što sam se ja u BiH rodio i zato što sam najvažnije godine života proveo u Sarajevu i BiH. Da sam se rodio u Portugalu, bio bih sav sretan da pišem o Portugalu, o temama u toj zemlji. Pišem o onome što me se najdirektnije tiče.

NN: U Hrvatskoj je bavljenje literaturom, pisanjem ozbiljan posao, u BiH pisci, čini se, sve teže preživljavaju. Po Vašem mišljenju, zašto je to tako?

JERGOVIĆ: Mislim da nema neke bitne razlike između Hrvatske i BiH, ili se ta razlika sastoji u tome da je prosječan standard građanina u Hrvatskoj na nekom relativno višem nivou nego u BiH, pa se onda čini kako je i život od književnosti ili život u književnosti na nekom višem nivou. To su sve, rekao bih, minimalne razlike.

NN: Čini se da Vaša književna djela nisu toliko popularna koliko ste Vi popularni. Možete li Vi, s obzirom na Vašu popularnost, živjeti od svoga rada?

JERGOVIĆ: Mogu, ali vrlo oskudno. To ni ne pokušavam, zato i pišem u novinama. Volim fino živjeti. Volim kad dođem u kafanu da ne razmišljam o tome imam li za jedno, dva ili pet pića i mogu li počastiti ljude s kojima dođem.

NN: Pripremate li novu knjigu, ako ne, šta čitate i gledate na TV-u u posljednje vrijeme?

JERGOVIĆ: Stalno nešto pišem, ali o tome teško mogu govoriti prije nego što bude gotovo i napisano. Puno toga čitam, gledam i slušam.

NN: Možete li nešto preporučiti čitateljima?

JERGOVIĆ: Teško je, ali recimo u zadnje vrijeme puno sam čitao srpsko-jevrejskog velikog pisca Aleksandra Tišmu i njega bih preporučio svakome. Vidim da su turske sapunice popularne u cijeloj regiji, pa bih ljudima koji su se “zapalili” za turske sapunice i Tursku, a meni je neobično drago da se ljudi u Hrvatskoj “zapale” za Tursku, jer je to malo neobično, preporučio bih, prije nego što odu u Istanbul, da pročitaju knjigu Orhana Pamuka koja se zove “Istanbul” i koja je jedna od najljepših koju je neki savremeni pisac napisao o nekom gradu. Ta knjiga se može čitati kao neka vrsta turističkog vodiča. To je nešto što ljudi svakako treba da čitaju.

NN: Gledate li Vi turske sapunice?

JERGOVIĆ: Pogledao sam dvije epizode “1001 noći” čisto da vidim o čemu se tu radi i to nije loše, da se razumijemo, bolje je od ovih hrvatskih sapunica deset puta, a boga mi i od većine ovih latinoameričkih sapunica.

NN: Film koji biste preporučili?

JERGOVIĆ: Evo, zadnji film koji me je dotakao, opet je to slučajno turski film “Med”. To je jedno ozbiljno remek-djelo.

NN: Da se vratimo na “1001 noć”. Kruže informacije da se u V.B.Z-u, nakon što je krenulo emitovanje ove sapunice, iznimno povećala prodaja književnog klasika “1001 noć”. Kako Vi promišljate o tome?

JERGOVIĆ: Meni je to super i ja takvu vrstu reakcija i takvu vrstu posljedica jako podržavam. Recimo 100 ljudi koji će kupiti “1001 noć”, njih 90 to nikad neće ni otvoriti, onih pet će otvoriti i razočarati se, a njih pet od 100 će to krenuti čitati i to će im na određen način promijeniti život, pa čak ih učiniti i boljim ljudima.

NN: Vaš posljednji roman “Otac”, izdan u Beogradu, za vrlo kratko vrijeme izazvao je buru u književnom i medijskom svijetu. U romanu ste pozvali Hrvate na kolektivnu odgovornost zbog ustaštva, dosta Vaših kolega je te pasuse iz knjige komentiralo u javnosti, a najgorljivija je bila književnica Vedrana Rudan. Kako biste to prokomentirali?

JERGOVIĆ: Prvo, Vedranu Rudan ne bih komentirao jer ne vidim zbog čega bih govorio o njoj, to je isto kao da me pitate za ovaj trolejbus koji prolazi, šta mislim o njemu. Trolejbus kao trolejbus, ima trolu. Što se tiče tih rekacija na moju notornu konstataciju da je kolektivna odgovornost nešto što karakterizira civilizirana ljudska društva, mislim da ljudi imaju problem sa svojom civiliziranošću. Šta je suprotno od kolektivne odgovornosti – kolektivna neodgovornost. Meni je draže da budem odgovoran nego da budem neodgovoran. Neodgovorni su samo fašisti i divljaci. I mene jedino čudi da se našlo toliko takvih fašista i divljaka kojima se “kosa na glavi digla” na priču o kolektivnoj odgovornosti.

Na linču novinara

NN: Bili ste na prijemu koji je Ivo Josipović, predsjednik Republike Hrvatske, organizirao u čast Borisa Tadića, predsjednika Srbije. Kasnije ste rekli da Vam je žao što ste išli na taj prijem. Zbog čega ste išli i zašto Vam je žao?

JERGOVIĆ: Možda je kriva riječ žao, ali čim sam ušao, pomislio sam da sam se negdje zeznuo. Zeznuo sam se naprosto što sam tamo vidio jednu masu ljudi, pogotovo iz hrvatskih medija, koji su se 20 godina borili i još se bore da do takvih prijema i situacija nikad ne dođe. Mislim, vidio sam ljude koji ne prođe sedmica, a da mene ne progone zbog moje navodne prevelike ljubavi prema Srbima. O Srbima mislim isto što i o Hrvatima, Bošnjacima, Kinezima… Mislim da su svi narodi uglavnom rulja i stoka i da nema dobrih i loših naroda. Ne vidim zašto bi moja patriotska obaveza trebalo da bude da ja o Srbima mislim lošije nego o bilo kojem drugom narodu. To odbijam i postoje novinari koji ne propuste ni sedam dana, a da me ne maltretiraju sa mojim odnosom prema Srbima. I oni onda dolaze na prijem u čast predsjednika Srbije. Očito na taj prijem neko nije trebalo da dođe. Ili oni ili ja. Očigledno nisam trebao ja.

nezavisne.com