Do sada su u medijima  govorili samo drugi o knjizi “Posudi mi smajl”.  Možeš li nam ti kao autorica ukratko predstaviti svoj prozni prvijenac?

– Nezgodna je pozicija u kojoj sam autor aplaudira sebi i svom djelu, time se unaprijed vadim što neću posve iskoristiti prigodu da ovdje sad bacim jedan klasični p.r. tekstić o tome što se sve nalazi u knjizi „Posudi mi smajl“.  No, ipak evo slabašnog pokušaja: Nora Verde ispisuje tu svojevrsne dnevničke zapise s egidom „život novinarke i lezbe ironičarke u raljama liberalnog kapitalizma“. Osvrt na Brdoviti Balkan neizbježan, osvrt na novinske korporacije nužan, a tu i je pogled unatrag na formiranje u 80-ima i kaos odrastanja u 90-ima koji se protegnuo i na 2000-e. Ah da, nešto sitno sam se dotakla erotike, ljubavi , glazbe, gastronomije i pirotehnike.

Ljubitelji  “underground” kulture dočekali su tvoju knjigu s oduševljenjem. Na sve strane govori se o iskrenom, neposrednom i gnjevnom glasu autsajderske generacije-x. Misliš li da danas zaista postoje “underground” i “kontra kultura”?

– Da, mada među retcima ovog tvog pitanja ćutim podozrivost. Mislim da underground i kontrakultura oni uvijek postoje, pa makar stanovali i u mainstream medijima.  Dokle god budu postojale glomazne, neučinkovite i koruptivne institucije i pripadajuća im – oficijelna kultura, bit će i supkulture.



Tvoje priče definitivno “udaraju u lice”. Na iskren i neposredan način one razgolićuju stvarnost do te mjere da su ih mnogi prepoznali kao šokantne. Ali postoji i ona druga strana – mnogo suptilnija koja je vidljiva u pričama kakve su “Charlie” i “Jug”. Da li je tvoja namjera bila da šokiraš ili sasvim nešto drugo?

– Nije mi svjesno bila namjera, mada nisam sigurna koliko je uistinu šokantnih redaka u knjizi. Ono što prepoznaješ kao šokantno Nora je zaista živjela.  Da mi je šokiranje katoličke mladeži i finog svijeta bio zbiljski cilj dohvatila bih se kojekakvih stilskih figura i boje bih na tom svom proznom platnu pojačala do te mjere da oči zabole.  Ovako bio je to samo transkript prošlosti u koji sam silom prilika morala umiješati malo mašte. No,  nije li za svakoga od nas pripovijedanje o prošlosti  ispunjeno kojekakvim prisjećanjima i stilistikom koja krpa rupe u memoriji, a tu je i ona famozna osobna prizma. Tko zna kakvu bi knjigu napisali oni koji su u većini ovih epizoda sudjelovali sa mnom!?

Drago mi je da si uvidjela i Norinu suptilniju stranu jer ona ju zaista posjeduje i njome se diči.  To je ta ženska, krhka i lirska snaga što je neke dyke lezbijke drže ispod pulta svoje osobnosti.  Raznježena sam..

A sada o tom zanimljivom detalju zvanom “pseudonim”. Nora je lezbijka sa ovisničkom prošlošću, radi kao novinarka u svijetu korporacija čije sisteme vrijednosti ismijava. Suvišno je postaviti pitanje zašto si se odlučila za pseudonim. Ali, voljeli bismo znati da li upravo pisanjem pod pseudonimom, ti kritiziraš mentalitet “brdovitog Balkana”? Da li je to način da ukažeš na predrasude, prezir i nasilje prema drugima i drugačijima?

– Moram te ispraviti – Norina ovisnička prošlost je malo prejaka sintagma. Nora je u 90-ima eksperimentirala s drogama, no nikada nije tako doslovno pala pod njihov utjecaj. U tome vjerojatno i jeste bio još jedan slatki mazohizam – boriti se protiv gubitka vlastite ličnosti..

Pisanje pod pseudonimom nametnulo se iz želje da ljude iz svoje uže obitelji poštedim neugodnih i za njih stresnih epizoda iz moje prošlosti.  Nije me toliko strah autati se i priznati da sam lezbijka, no budući sam u knjizi rekla ono što može istinski boljeti neke ljude – ipak sam posegnula za pseudonimom.  No, ipak mislim da nije presudno je li knjigu potpisala neka Marta Kovačević ili Nora Verde, to su samo faktografski podaci, važan je sadržaj..  Nasilje, prezir i predrasude prema drugačijima, pa tako i LGTB osobama je „drugi par cipela“, s tim se suočavam od kada znam za sebe, nekad je lakše, nekad me stvarno rastuži.. 

Kako bi trebalo izgledati društvo u kojem knjiga “Posudi mi smajl” ne bi morala biti potpisana pseudonimom?

– U takvom društvu vjerojatno ne bih ni napisala ovakvu knjigu. Pretpostavljam da misliš na društvo s malo manje prezira i agresije prema drugačijima, s malo više socijalne osjetljivosti, te sa širim područjem seksualnih sloboda.  Istina, dobro bi nam došlo jedno takvo društvo, no ne bi bilo dobro da se utopija prebrzo ostvari – o čemu ćemo onda pisati, o pljevljenju jagoda?!

U knjizi kažeš da si utopista i da “gradiš kule”. U privatnoj utopiji Nore Verde muzika je najvažnija. U svoje priče utiskuješ citate iz pop kulture. Koliko je muzika utjecala na formiranje tvog književnog izraza?

– Muzika je toliko utjecala na moje pisanje da jedno vrijeme uopće nisam mogla pisati bez glazbe,  otvarala me misaono i emotivno, teško da bih napisala „Posudi mi smajl“ bez nje.  Bolje bih uz glazbu čula ritam svojih misli, a i razinu uronjenosti u samu sebe lakše sam održavala uz glazbu.  Sad kad sam se ipak nešto discipliniranija mogu se u sebe zavući i bez glazbe, ali i dalje je se ne odričem kao suputnika.

Kakvu književnost rado čitaš? Omiljeni pisci?

– Čitam stvarno raznolike pisce, tako da ne vjerujem da sve što mi se posljednjih godina svidjelo uopće mogu nagurati u ovaj odgovor.  Sa slučajnog biranja mogu iščupati Harukija Murakamija, Amelie Nothomb,  Luciu Etxbebarriu, Juliana Barnesa, Mirandu July, Damira Karakaša,  Tomislava Zajeca, Dalibora Šimpragu, Igora Štiksa, Edu Popovića,  Dubravku Ugrešić..

I za kraj, misliš li da knjiga kakva je “Posudi mi smajl” može promijeniti nešto u društvu (ljudima)? Vjeruješ li uopće da književnost (još uvijek može) mijenjati svijet?

– Za korjenite promjene u kolektivnoj svijesti naroda, pa tako i svijeta potrebno je mnogo više od lijepe književnosti.  Naravno, vjerujem da književnost  i umjetnost kao takve mogu proširiti percpeciju čitača, vjerujem da odatle također dolaze maleni i važni koraci prema promjeni.  No, ipak za krizu društvenog morala bit će mnogo važniji njegov pad do samog dna, tek tada će moći istinski izgraditi nove vrijednosti.  Kao i u osobnim krizama  – kada sve ode k vragu dolazi kraj odupiranju promjenama..

Poglavlje iz knjige pod naslovom “Očevi, eh, a djeca?” možete pročitati ovdje!

* Za sada na bh. tržištu knjigu „Posudi mi smajl“ je moguće kupiti u knjižarama „BTC Šahinpašić“  i „Connectum“ u Sarajevu.

A autorica najavljuje i mogućnost sarajevske promocije

knjizevnost.org