Posljednji mjeseci 2010. godine donijeli su nekoliko velikih obljetnica, poput stote obljetnice smrti Lava Nikolajeviča Tolstoja, ili jednako tako velike stote obljetnice rođenja Jeana Geneta, koja je obilježena prije nekoliko dana. No, jedna je obljetnica protekla tiho, bez velike pompe. Krajem prošlog mjeseca obilježena je četrdeseta obljetnica smrti japanskog pisca Yukia Mishime.
Veliki japanski književnik na Zapadu je možda i poznatiji po načinu na koji je dokinuo vlastiti život nego po epohalnim romanima kao što su Žudnja za ljubavlju, Šumor valova, Poslije banketa ili Zlatni paviljon. Doduše u Hrvatskoj i Jugoslaviji Mishima je u to vrijeme bio relativno dobro poznat čitateljima, prije svega preko Ivana Slamniga koji je preveo Mishimin Šumor valova, maleno remek-djelo koje ukazuje na Mishimino odlično poznavanje europske književne tradicije.
Naime Šumor valova bio je neka vrsta Mishiminog palimpsesta kojim se poigrao pričom o Daphnis i Chloe. Napisan 1954. godine ovaj je suncem obasjan roman vrhunac Mishimine ‘grčke groznice’ koja je trajala od početka 50-ih godina kad je Mishima, kako je rekao, “vidio Grčku gdje god bi pogledao”. Riječ je o prekrasnom romanu, koji bi se možda svidio i Goetheu koji je rekao kako bi svaki romanopisac trebao barem jednom godišnje pročitati Longoa da vidi kako se piše ljubavni roman. Doduše, ovo je jedini Mishimin ljubavni roman koji u sebi ne sadrži niti zrnce perverznog ili homoseksualnog, čime je volio skandalizirati japanske čitatelje još od Ispovijedi Maske pet godina ranije, kad je i postao književna zvijezda u Japanu. Zato je možda Mishima kasnije i govorio za Šumor valova da je riječ “o običnoj sprdnji s japanskim čitaocima”.
Spomenute Ispovijedi Maske učinile su od Mishime nacionalnu zvijezdu krajem 40-ih, veliko književno ime što je bio narednih dvadeset godina, sve do slavnog suicida 1970. Doduše, nakon što je napisao Ispovijedi Mishima je izjavio kako je “ovo posljednji testament koji želi ostaviti iza sebe u domeni smrti, u kojoj je bivao sve do sad”, te se prema knjizi konstantno obraćao kao prema ‘zatvaranju računa’. No, ta knjiga nije bila nikakvo zatvaranje računa, već naprosto početak onoga po čemu će Mishima ostati zapamćen. Po smrti.
Suočen s neprestanom borbom s vlastitom homoseksualnošću i opsjednut radikalnim desničarskim idejama o starom i slavnom Japanu militarističke historije Mishima je malo po malo sve više brazdio u grandomansku iluziju o sebi kao ‘novom Japancu’, čovjeku koji nije zaboravio stari Japan. Prije te kobne 1970. godine tokom koje je paradirao Japanom s vlastitom paravojskom koju je ustanovio, sastavljenom uglavnom od mladih, golobradih dječaraca koji su od velikog Mishime kupili sve što bi im ovaj u svojim proročkim govorima pobacao, Mishima je sa suprugom poduzeo nekoliko putovanja oko svijeta. Prvo je odlučio obići svijet brodom 1965. godine (jedno od više njegovih oplovljavanja svijeta, počevši od 1958. kad je odlučio vidjeti New York kako su ga vidjeli emigranti) te posjetiti Stockholm kako bi pogledao mjesto gdje se dodjeljuje Nobelova nagrada.
Svi Mishimini biografi potvrdili su činjenicu kako je samosvjesni književnik, kojemu nije nedostajalo povjerenja u vlastiti talent i književnu vještinu, očajnički htio dobiti konačnu potvrdu vlastite književne vrijednosti, i to potvrdu Zapada, te da nije slučajno bio u Stockholmu upravo potkraj rujna i početkom listopada, kad se proglašava dobitnik te jedinstvene svjetske nagrade. Dana 25. rujna 1965. japanski mediji saznali su da je Mishima u Stockholmu te su izvijestili kako je japanski pisac jedan od nekoliko kandidata nominiranih za Nobelovu nagradu, uz još jednoga japanskog autora, Junichira Tanizakija.
Razočaranje Yukia Mishime po saznavanju vijesti da nije dobio Nobelovu nagradu, koja je pripala Mihailu Šolohovu, bilo je golemo, usprkos tomu što su ga svi uvjeravali da ne postoje ‘nominacije za Nobelovu nagradu’. Mishimina potreba za dobivanjem tog utjelovljenja vrhunskoga priznanja Zapada tada je bila u očitoj kontradikciji s njegovim novim proklamiranim književnoksenofobnim postavkama, počevši od 1966, i zahtjevima za “izbacivanjem svih inozemnih utjecaja iz japanske kulture i književnosti”, što je već kontradiktorno samo po sebi kad je riječ o autoru na kojega su snažno utjecali upravo europski pisci, napose linija francuskoga modernizma počevši od Baudelairea.
O kompleksnom odnosu velikoga japanskog pisca i Nobelove nagrade pisao je John Nathan, Mishimin prevodilac na engleski: “Mishima mi je u veljači 1965. godine rekao da želi Nobelovu nagradu i, štoviše, da bih mu trebao pomoći u tome da je dobije.”
Početkom jeseni 1968, još su se jednom pojavile glasine da će Yukio Mishima postati laureat Nobelove nagrade, no da je ovaj put to gotovo sigurno jer Nobel mora pripasti japanskoj književnosti. Mishima je bio izgledni kandidat, iako su neki spominjali i mladog i darovitog pisca i Misihimina rivala Kenzabura Oea (koji će laureatom postati 1994), kao i Yasunarija Kawabatu, tada možda i najpoznatije ime na Zapadu. Mishima je, zajedno s nekolicinom novinara spremnih da intervjuiraju novoga laureata, čekao objavu rezultatu u baru Kluba izdavača. Oko 7.30 Mishima je izašao iz telefonske govornice rekavši: ‘Dobitnik je Kawabata-sensei.’ Odmah potom nazvao je Kawabatu i čestitao mu. Drugo jutro u novinama je izašao članak u povodu Nobelove nagrade za Kawabatu koji je potpisao Yukio Mishima, sjajan kratki esej u kojem autor hvali opus laureata, a koji počinje rečenicom: “Dodjela Nobelove nagrade Yasunari Kawabati velika je čast za Japan i japansku književnost.”
Nakon Mishiminog sepukkua mnogi su spremno skočili povezati njegov suicid s nedobivanjem Nobela, što je svakako banalno pojednostavljenje stvari. Harakiri Yukija Mishime svakako je bio pomno planiran događaj. Krajem ljeta odlučio je prepisati prava na svoje romana, prije svega na Ispovijedi Maske, roman koji se prodavao u golemih stotinu tisuća primjeraka godišnje i koji je uz Zlatni paviljon bio Mishimin najčitaniji roman. Zatim se počeo opraštati od svoje obitelji i prijatelja nazivajući ih usred noći i govoreći im kako ih voli i kako im je zahvalan na svemu. Zatim je održao niz militantnih govora i parada te napisao manifest u kojem je Japan proglasio ‘pijanim od prosperiteta i propalim u isprazni nedostatak duha.’
Sve je svršilo znamenitim upadom u stožer japanskog Ministarstva samo-obrane Mishime i njegovih vjernih pristaša koji su 25. studenog počinili suicide kao čin krajnje žrtve i ljubavi samuraja prema svome gospodaru, u ovom slučaju prema vlastitoj domovini. U podne je Mishima započeo govor pred stotinama zbunjenih vojnika nakon što su on i njegovi sljedbenici ranili sedmoricu vojnika i kidnapirali komandanta stožera. Veliki pisac je htio održati govor u trajanju od pola sata no nakon samo sedam minuta je odustao, uzrujan zbog stalnih povika i deranja bijesnih vojnika. Zatim su se povukli s balkona i odlučili počiniti ‘prekrasan čin sepukkua’. Međutim, u tom činu ništa nije bilo prekrasno; Mishima se probadao minutama prije no što je posljednjim snagama zatražio od svog pobočnog da mu odsječe glavu. Tako je završio život klasika književnosti dvadesetog stoljeća.
Piše: Neven Svilar
booksa.hr
