Kakva iskustva nosite s ove rezidencije u Splitu ?

– Iako je prva dva tjedna vrijeme bilo jako ružno, sveukupno mi je bilo prilično lijepo. Upoznao sam ugodne, otvorene ljude, koji su često govorili da imaju nekog u Beogradu, a i oni koji nisu imali nikog bili su uglavnom korektni, zanimali se kako je u Srbiji, žalili zbog svega što se dogodilo, nikad me nitko nije ispravio ili, ne daj bože, odbio poslužiti kad sam rekao “hleb”, “s mlekom”, “voz”, “avion”, “aerodrom”, “hiljada”, “evro”…

– S druge strane čitava Dalmacija koristi riječi tipa “hiljada” i “aerodrom”. Neki vrlo mladi ljudi nekad ne bi razumjeli neku riječ pa bih je ponovio, oni bi se malo zbunili, nasmijali, ali bez zluradosti, ja bih pitao kako oni to zovu, i sve bi bilo u redu. Imao sam i jednu romatičnu avanturu za jednu noć koja je propala kad je došlo do komentara o tome kako je čitava Srbija miloševićevska, što sam završio opaskom da sam ja Kanađanin koji živi u Beogradu. I otišao. Jer zaista se ne mogu baviti banalnim generalizacijama.

Kako je došlo do toga da Vas se vodi kao kanadskog pisca?

– Iako sam počeo objavljivati u Srbiji po književnim časopisima 1980-ih, ja sam najviše jedinica – književne, filmske, kazališne i likovne kritike objavio u vancouverskom časopisu “Angles”. U Kanadi sam i počeo objavljivati erotske priče, kakve sasvim sigurno ne bih mogao objavljivati u Srbiji. Dakle moje pisanje je bilo definirano Kanadom. U međuvremenu sam se vratio u Srbiju, ali ne mislim da je srpski, jezik mog djetinjstva, išta više moj od engleskog, jezika mojih tinejdžerskih dana, a najzad i jezika moga pradjeda.

Što biste još rekli o Splitu?

– Čitav potez Trogir- Omiš je vrlo lijep, od prirode do arhitekture građene od srednjeg vijeka do 1960-ih i eventualno ovih nekoliko novih zgrada u Splitu napravljenih od 2000. naovamo, kao što je sveučilišna biblioteka ili enterijer Etnografskog muzeja. Naravno, kao središte te regije, Split je centralan i značajan u svakom smislu. Jedna stvar koja mi se ne sviđa je to što nema kruha upakiranog u celofan ili papir. Mislim da je način na koji prodavačice hvataju kruh papirićima, dodirujući ga palcem kojim prihvaćaju novac, vrlo nehigijenski.

Svjedočili ste u Splitu i uvredljivim grafitima. Kako ste ih doživjeli?

– Osjećaj je neugodan jer ti grafiti neosporno evociraju sjećanje na nešto što je jedno užasno iskustvo prvog pokušaja da se poslije 1000 godina izgradi nezavisna hrvatska država u jedno nesretno vrijeme prije 70 godina. Činjenica je da se o tome nedovoljno govori u Hrvatskoj danas. Meni je bitno da jednog dana u Srbiji, gdje provodim daleko više od mjesec dana na rezidenciji, više ne nailazim na govor mržnje u medijima, a ni na grafitima.

– Danas ga, nažalost, ima najviše protiv seksualnih manjina, kao da je to što svuda u svijetu između 6 i 8 posto ljudi ima seks sa svojim spolom najveći problem Srbije. U kojoj su, uzgred budi rečeno, plaće u prosjeku 40 posto, a cijene jedva 15 posto niže od onih u Hrvatskoj, što se meni čini ozbiljnijim problemom koji Srbija treba nadići. Međutim, govora mržnje ima svuda, naročito u beznađu kraha svjetske ekonomije.

Puno ste putovali. Kako su ti boravci utjecali na Vas privatno i književno?

– Svaka zemlja je otvarala nove vizure, nudila nova iskustva. Mađarska – tuge zbog osjećaja da je svedena na manje od polovinu svoje veličine kad su Vojvodina, Baranja, Prekomurje i naravno Hrvatska i Slavonija pripali novoj državi SHS, a drugi dijelovi Rumunjskoj i Slovačkoj, čak i Austriji. I činjenice da ta tuga daje poseban weltschmerz. Norveška me naučila čovječnosti, nesebičnosti, tome da samo zajedno ljudi pobjeđuju – prirodu, opresivni državni ustroj… Nizozemska me naučila da je infantilno zaljubiti se na prvi pogled u iluziju tolerancije i prividne slobode dizajniranu u ime trgovine. Najzad, Kina me naučila da je euro-sjevernoamerički pogled na svijet zarobljen u 1880-im do 1960-im, jednom mrtvom vremenu kojeg više nikad neće biti. I pragmatičnosti nacije koja jede sve što ima četiri noge osim stola i stolice.

– I tome da je umjetnost savršena samo kad je, odnosno zato što jest, efemerna. Jednako tako i haiku ispisan u pijesku. Jer, dosadne prozne knjižurine nisu stvarno umjetnost ni za Zapad, stara Grčka nema muza za prozu, iako za poeziju ima dvije, a ima ih čak i za astrologiju/astronomiju i historiju.

Gdje Vam je baza, u kojoj državi nakon tolikih lutanja? Je li Vam Srbija dom?

– Nemam baze ni stalnosti. U mom kanadskom pasošu izdanom u Kini, a u koji sami upisujemo adresu i možemo je dopunjavati običnim precrtavanjem i dopisivanjem stoji “Nomadic, in case of emergency contact parents” i onda adresa roditelja.Kakva je situacija u današnjoj Srbiji u usporedbi s onom kad ste otišli?

– U Srbiji je danas mnogo manje ljudi koje sam poznavao. Značajni dio ljudi koji su mi bili bliski otišao je iz zemlje i (za razliku od mene) nikad se nije vratio, a manji dio više nije među živima. Najzad, oni koji su bili tamo tijekom svih ratova (a posebno NATO bombardiranja) i ja ne dijelimo isto iskustvo.

– Sjećanje na sve te godine je nešto što se u Srbiji podrazumijeva, a što je meni, koji posljednjih 17 godina živim bez TV-a i informiram se od 1995. gotovo isključivo na internetu i po stručnim knjigama, potpuno tuđe, jer nije moje iskustvo.

slobodnadalmacija.hr