Tako će govoriti savremeni izdavači, poznajući strah od dosade savremenog čitaoca. Iste reči kazaće o Konfučiju, Koranu i Marksovom Kapitalu i o svim ostalim svetim knjigama koje su nekada bile bestseleri. I ne važi to samo za svete knjige. Svi najbolji romani sadrže nit dosadnih stranica. Roman koji vrca od varnica od prve do poslednje strane, možete biti uvereni da nije velika knjiga. Niti su životi velikih ljudi bili uzbudljivi, sem u nekoliko trenutaka. Sokrat je tu i tamo mogao da uživa u banketu i svakako je imao veliko zadovoljstvo od razgovora pre nego što je otrov počeo da dejstvuje, ali veću deo života proveo je mirno s Ksantipom…
Pokolenje koje ne može da podnese dosadu, biće pokolenje sitnih ljudi, ljudi odviknutih od laganog tempa prirode, ljudi u kojima umire svaki životni zamah…
(Odlomak iz knjige “Osvajanje sreće”, IP NEVEN, Beograd 2004)
Bertrand Arthur William Russell, (Trelleck, 18. svibnja 1872. – Penrhyndeudraeth, 2. veljače 1970.), 3. grof Russell, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1950. engleski filozof, matematičar, logičar, povjesničar i društveni reformator.
Na Trinity Collegeu u Cambridgeu studirao je filozofiju i matematiku, gdje po završetku studija 1895. počinje sveučilišnu karijeru, ali je 1916. udaljen zbog borbene proturatne agitacije, a 1918. je iz istog razloga zatvoren na šest mjeseci. Potomak je ugledne plemićke obitelji, ali ubrzo i sam stječe glas slobodnog mislioca, pacifista, kritičara građanskog morala i borca za ljudsku jednakost. Politički se angažira na lijevom krilu laburističke stranke, ali na zastupničkim izborima 1922. i 1923. nema uspjeha. Od 1938. do 1944. predavao je na različitim sveučilištima u SAD-u, a tek je 1944. ponovno izabran za profesora na Trinity Collegeu. I nakon Drugog svjetskog rata nastavlja s političkim aktivnošću humanista: bori se protiv “ludila hladnog rata”, predsjedava Međunarodnom sudu za utvrđivanje ratnih zločina u Vijetnamu, pa je u 89. godini drugi put zatvoren kao vođa i sudionik antinuklearnih demonstracija.
Godine 1950. dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Njegovo prvo filozofsko zanimanje vezano je uz matematički prilaz filozofije, a iz te faze proizašlo je monumentalno djelo “Principia mathematica” nastalo u suradnji s A. N. Whiteheadom, koje je obojici autora donijelo svjetsku slavu i postalo ishodište novog smjera u filozofiji i matematici. Već 1901. istaknuo se kao briljantan logičar, uočivši paradoks koji je proizlazio iz petog aksioma Fregeove logičke analize aritmetike (Russellov paradoks). U svojoj konkretnoj društvenoj borbi decidirani je kritičar svake dominacije, proizlazila ona iz vlasništva, države ili iz međurasnih i međuspolnih odnosa.
