Čime se ova odsutnost sa splitskih kazališnih dasaka može objasniti?, pitamo autora, ali i njegovu suprugu Mladenu Gavran.
Miro: – Meni je uvijek veliko zadovoljstvo gostovati u Splitu, a posebno ovako, pred punom dvoranom u Časničkom domu. Moje predstave su na gostovanjima ovdje uvijek dobro prolazile, ali, istina, nisu izvođene HNK-ove premijere. Na razloge tomu ne treba gubiti vrijeme.
Možda bi ipak to bilo korisno, u općem interesu. Blizu je pameti da, ako ste naš najizvođeniji suvremeni dramatičar u svijetu, za očekivati je da se i kod kuće svi jagme za vašim tekstovima.
Miro: – Ma dobro, promijenit će se to. Ja sam, iako rođeni Slavonac, tek prije godinu dana doživio premijeru nekog svoga komada u osječkom HNK-u. Riječ je o “Paralelnim svjetovima“, ozbiljnoj drama s dvadesetak lica – ide odlično, pred punim gledalištem. Sada u istom kazalištu, sa zagrebačkim Bijenalom za travanj spremamo jednu operu po mome libretu, koju je skladala Sanja Drakulić. Ja se ne opterećujem time, jer godišnje imam deset do petnaest premijera širom svijeta, a tu je i već devet godina moj teatar “Gavran“, koji svake godine izvede jednu moju premijeru. Mislim da je hrvatska publika dovoljno često u prilici susresti se s mojim komadima.
U “Hotelu Babilon“ igrali ste u istoj predstavi jedanaest uloga, a u “Najluđoj predstavi na svijetu“ – dvanaest! Na kojoj brojci mislite stati?
Mladena: – Čini mi se da je ovo moj maksimum. Vrijeme je da se okrenem drugoj vrsti uloga, jer su ove vrlo iscrpljujuće. Kad si sam na sceni i moraš odigrati toliko različitih osoba u više od sat i pol vremena, pamćenje teksta najmanji je problem.
Ipak, u stanovitoj dobi i kod glumaca koji vole zaviriti u čašicu i to zna biti problem.
Mladena: – To je, čini mi se, nekad bilo: glumci su znali uzimati razne vrste “dopinga“, ali ove mlađe generacije su ozbiljnije.
A jeste li ikad došli u situaciju da kažete – kao što mi je jednom rekao Arsen Dedić u Neumu – “Moram otići u svijet, da inače sebi ne počnem gristi rep“?
Miro: – Ne, doista. Mi imamo iznimno prilika putovati svuda po svijetu, ali uvijek se hitro vraćamo kući.
Mladena: – Vidjeli smo mnogo stranih zemalja, ali što smo stariji, to smo svjesniji da upravo ovdje, u ovoj ljepoti, želimo živjeti. Hrvatska je toliko lijepa i pruža nam maksimum svega. Nigdje se ne bismo tako lijepo mogli osjećati.
Miro: – Lijepo je nekad otići i dalje, imamo puno poznatih, od Moskve do Buenos Airesa, od Praga do Pariza, ali sada smo se toga malo i zasitili. Najbolje je kod kuće.
Vaša predstava u naslovu ima riječ “najluđa“, a ispada da u njoj zagovarate “normalnost“. Kakvom vam se čini ta dijalektika normalnosti i ludosti u sadašnjem trenutku hrvatskog i svjetskog kazališta?
Miro: – U jednoj duševnoj bolnici su na zidu napisali: “Mi smo unutra, jer smo u manjini“. Možda se trebala nazvati “najšašavijom“. Ona govori o onome što se doista događa, ali uvijek uz afirmativan odnos prema životu. Čak i kad prikazujem ljude s manama i slabosti, gledatelj uvijek vidi da im pokušavam naći olakotne okolnosti – jednostavno, da ih volim.
Moje iskustvo s kazalištem, ali i filmom i svim drugim da publika ne želi dvije stvari: dosadu i histeriju.
Miro: – Dosada je glavni smrtni grijeh. Za histeriju je pak posebno zaslužan američki film. Treba prikazati svijet u svim njegovim dimenzijama. Ako u sat vremena filma utrpate samo spolnost, onda je rezultat “pornić“.
slobodnadalmacija.hr
