Među njegovim  djelima izdvajaju se knjige poezije »Pisanje oslobađa«, »Yves«, »Nitko ne govori hrvatski« (izbor iz poezije zajedno s Brankom Čegecom i Miroslavom Mićanovićem), »Uzimaj sve što te smiruje« te  »Okrutnost«, knjiga koja je dobila nekoliko nagrada, između ostalih Kiklopa te uglednu crnogorsku nagradu Ristko Ratković. Godine  2007. u riječkom HNK Ivana pl. Zajca postavljena je njegova drama  »Nedjeljni ručak«.

Prtenjaču zapravo i nije potrebno posebno predstavljati, jer, kako  smo rekli, ovaj suptilni šarmer nježnog srca dobro je poznat svima koji  prate književnost, no svakako recimo da je povod za ovaj razgovor njegova nova i neobična knjiga »Kod Yvesa: 12 priča i 84 recepta iz Prtenjačine književne kuhinje«, u kojoj ovaj znalački književnik i amaterski meštar od kuhinje donosi zanimljivu kombinaciju estetskih i  nepčanih užitaka. Odnosno, kako glasi naslov (do sada) jedinog Prtenjačinog romana – Dobro je, lijepo je!

U potrazi za užitkom

Odakle ideja za knjigu koja povezuje književnost i kuhanje?

– Iskreno, slučajno. Jedno je izašlo iz drugog, iz atmosfere, iz osjećaja  užitka, ali i neizvjesnosti. Pisanje je kako znaš i sam, rizičan posao, isto  tako i kuhanje. Rezultati obje radnje su uvijek na vagi i uvijek ovise o  ukusu kušača. Naravno da svatko od nas zna što je skuhao, isto tako  zna i što je i kako napisao, tako da tu nemam što mnogo objašnjavati.  Knjiga se dokraja konceptualizirala ovog ljeta dok sam bio kod svog  prijatelja pisca Senka Karuze, na Visu, u jednoj malenoj uvali gdje on  već dvadesetak godina vodi jedan mali restoran. Malo sam mu pomagao, za sebe sam izabrao najprljavije i najbanalnije poslove poput  čišćenja ribe, nošenja vode za toalet, cijepanja drva za roštilj… Mozak  mi je bio kako vidiš, na lijepoj paši, tamo sam ubrao ovu knjigu.

Motiv slaganja stvari u trbuh pojavljuje se i u posljednjoj priči tvoje kuharice. Kakva je, dakle, veza između pisanja i kuhanja, kao dviju ljudskih aktivnosti? Povezuje li ih užitak?

– Dijelom sam odgovorio u prethodnim rečenicama, za mene je  očito ta veza snažna i u sebi nosi dovoljno pokretačke, životne energije.  Istina je da volim i pisati i kuhati, nadam se samo da sam veći kuharski  nego spisateljski amater. Užitak je ono za čime se traga unatoč svemu,  on je nekakva nagrada nakon dugog i neizvjesnog puta punog prepreka  i kolebanja. I kako i treba traje kratko i gotovo da ga u životima koje  živimo i ne osjetimo.

A postoji li veza pisanja i hranjenja, možda i probavljanja? Radni  naziv knjige bio je »Melankolija i kuhanje«, također, takav osjećaj  prisutan je u više tvojih književnih djela, koja su bez ostatka reduktivna, suptilna, bez ikakve pretencioznosti. Što je s melankolijom?

– Što nam nakon hranjenja preostaje osim probavljanja, isto tako što  nam u životu tako snažno i neosporivo pripada kao osjećaj melankolije? Na njega uvijek imamo pravo, on je vezivno tkivo naših sadašnjosti i  naših prošlosti, također i naših nada i budućnosti.

U tom se osjećaju finog gubitka i blage žudnje mnogo toga može gotovo samo od sebe  stvoriti. Moji su tekstovi, istina je prožeti tim osjećajem, naravno, od  knjige do knjige intenzitet varira, ali eto, ovdje ga je u mojoj osmoj knjizi, možda i najviše.

Dijelom je to i zato što sam stariji nego ikad, imam  više ljudi, situacija i krajolika kojih se rado i lako mogu sjetiti. Isto tako  sa životnim zrenjem dolazi i do umora duše, ta spasonosna melankolija  tu pomaže zaliječiti, prihvatiti mnoge stvari. Čak i smrt.

Vitalni impuls

U jednom intervjuu ustvrdio si kako će nas »uništiti potraga za  srećom«, što zvuči kao filozofski stav – je li melankolija povezana s  odricanjem od te potrage, s prihvaćanjem svakodnevice?

– Tako se ponašaju likovi u jednom mom dramskom tekstu koji je  svojevremeno loše uprizoren u Rijeci.

Svakako je melankolija proizvod i  odricanja od potrage za smislom i srećom, da. No, ona je ipak vitalni  impuls, kreativna mogućnost, fino tkanje iz kojeg opet može doći i do  smisla i do sreće. Za mene je važna, ja je uzgajam.

Neka vrst hedonizma, ali ne rableovski raskalašenog, nego vrlo  suptilnog, intimnog i skromnog, gotovo na tragu ofucane maksime o  uživanju u malim stvarima, bila je prisutna i u romanu »Dobro je, lijepo je«. Je li  hedonizam lijek za rutinu?

– Ne bih rekao da je riječ o hedonizmu, malo se i sam skanjujem  pred tom opasnom riječju.

Ne, više se radi o užitku u mogućem, o stvaranju života iz svega i u svemu. Nikad me nisu zanimale ideologije, neke tzv. velike stvari, uvijek me je zanimala recimo usamljenost, ona u  kojoj možeš popričati i s vlastitim plafonom iznad kreveta, običnost,  čudo svakodnevnog.

I parafrazirat ću Rogića Nehajeva koji u jednoj  svojoj pjesmi kaže: malo znam o površini. Tako i ja malo znam o rutini.  Nemam pojma što je to, ili da budem banalan – nikad nisam mogao biti kul.

U tvom pisanju česti su obiteljski i seoski motivi, zbog čega te to  toliko zaokuplja?

– Zato što sam ljeta provodio na selu, ostatak godine u gradu, nekako  se intenzivno i lako sjećam i jednog i drugog. Nije važno odakle priča  dolazi, dok dolazi.

Za koje strane prozne autore bi rekao da su utjecali na tebe?

– Njih je jako mnogo, neće ispasti lijepo da nabrajam i za sljedeći  broj ovih novina, mislim toliko toga ima. Možda da samo izdvojim nekoliko meni jako dragih romana – to su Don Quijote, Otac Goriot,  Zločin i kazna, Školice, Nepodnošljiva lakoća postojanja, Majstor i Margarita, Stranac, Putovanje na kraj noći… Ima toga.

Tvoja knjiga poezije »Okrutnost« dobila je nekoliko nagrada, između ostalog i cijenjeno crnogorsko priznanje Risto Ratković. Jesi li  zadovoljan pozornošću koju je ta knjiga izazvala u našoj javnosti?

– Zadovoljan pozornošću? Hm, zadovoljan sam jer smo rasprodali tu  knjigu poezije i doma nemam više niti jedan primjerak, čekam dotisak.  Isto sam tako i zadovoljan jer čujem da je ljudi dosta čitaju i posuđuju  po knjižnicama, ona ima neki svoj put, davno se odmetnula od mene.

Protiv dosade

Miljenko Jergović povodom te nagrade napisao je da si »marginalac u najplemenitijem i najdoslovnijem smislu riječi, dobričina koja  nikome neće zasmetati, jer će baš svatko pomisliti da ga Prtenjača  ne ugrožava, a u nedovršenoj i jadnoj hrvatskoj književnoj današnjici ugroza i jest jedini vrjednosni kriterij; konferansje i voditelj tribina, najmljeni laudator svega i svačega, od vrijednih književnih djela  do kokošje proze i priručnika za samopomoć, on se nikome neće  naći na putu.

On je u ovoj književnosti neka vrsta posluge, pridržavač kaputa, pokretni ćiviluk. To je zato što ova književnost samu  sebe naprosto ne čita.«

Kako vidiš svoje mjesto u hrvatskoj književnosti? Opterećuje li te zanimanje profesionalnog promotora knjiga?

– Ne bavim se svojim mjestom u hrvatskoj književnosti, nekako mislim da to nije moja stvar, moje je da pišem što bolje i što više mogu. Tu  nekako prestaje i moj interes za moje mjesto u takozvanom nacionalnom korpusu.

A mjesto voditelja promocija i glasnogovornika je posao  kao i svaki drugi, u nekom smislu ga volim jer nisam siguran da bih  mogao živjeti od pisanja, no kažem, on je samo jedan od poslova. U  nekoliko godina napravio sam blizu osam stotina promocija, većina su  bile uspješne i dobre.

Na kraju, pitaj autore koje sam promovirao ili  svoje kolege novinare kako im je kroz sve te godine na promocijama bilo. Borili smo se zajedno protiv ozbiljne nemani – dosade. I mislim da  smo jako često uspjeli pobijediti unutar jedne forme koja je sama po  sebi ipak dosadna.

novilist.hr