Doyle je osam godina ustrajao u svojoj odluci, a onda ju je povukao i objavio novu detektivsku priču s oživljenim junakom. Prekid »apstinencije« nikad nije objasnio, ali pretpostavlja se da su ga motivirali praktični razlozi, vjerojatno grandiozan honorar izdavača. Novac je nesumnjivo motivirao i svježe obznanjenu najavu revitalizacije ciklusa o Holmesu: književni svijet je slobodan veseliti se romanu što će ga uz nagovor Doyleovih nasljednika, napisati pisac knjiga za mlade Anthony Horowitz. Samo, imamo li se čemu veseliti?
Ima nešto besramno i uznemirujuće u ovoj vijesti o životu nakon života. Kao da dolazi iz »Iznevjerenih oporuka« Milana Kundere, nastavak Sherlocka Holmesa doima se kao protuprirodni blud, kao plesanje na grobu autora, kao »deranje iste stare koze« o kojemu je prijekorno pisao Krleža. Detektiva s izraženim nagnućem ka opijumu ionako su, sirotog, u proteklim desetljećima skribomani-entuzijasti uskrsavali iz mrtvih preko stotinu puta.
Koliko god bila mala, ipak postoji mogućnost da Arthuru Conanu Doyleu sve to beskrajno »nadoštrikavanje« njegove ostavštine i ne bi smetalo.
Lovac bez žita
Za jedan drugi srodan slučaj reanimacije slavnog junaka, jednako aktualan, nikako se ne može reći da bi ga autor možda odobrio. Nema možda: J. D. Salinger, autor kultnog »Lovca u žitu« ostao je do kraja života nedvosmisleno, tvrdoglavo nepokolebljiv u odbijanju da nastavkom tog hita »oživi« duhovitog tinejdžera Holdena Caulfielda. Opirao se i Hollywoodu. Naposljetku je morao odustati i Steven Spielberg, najuporniji pretendent na ekranizaciju romana.
Ipak, nekima »ne« nije dovoljno – tako se Šveđanin Frederic Colting svim silama upire izdati svoju knjigu s nazivom »60 godina kasnije: Izlazak iz žita«, iako se tome gorljivo opiru Salingerovi nasljednici. Sudski spor koji se pokrenuo usljed tog natezanja, započet je 2009., u vrijeme dok je Salinger još bio živ. Sud je tada privremeno zabranio korištenje imena knjige u SAD-u. Bilo je to prvi put u povijesti da je neki sud zabranio korištenje imena nekog književnog djela u drugom književnom djelu. Nedavno je spor ipak iznjedrio nagodbu kojim se Colting obvezuje da svoju knjigu neće ni u kojoj formi distribuirati na području SAD-a i Kanade. Također, pasionirani obožavatelj »Lovca u žitu« neće se u svojoj knjizi smjeti referirati na Salingerov original, niti će smjeti koristiti riječ »žito« (rye), niti će smjeti posvetiti knjigu Salingeru, niti će smjeti koristiti ime Holden Caulfield. Gotovo da likujemo zbog ovoga.
Mamuzanje mrtvog konja
Možda najzanimljiviji recentni slučaj mamuzanja mrtvog konja, koji je ovu temu učinio aktualnom, onaj je koji se tiče superpopularne trilogije Millennium Stiega Larssona. Priča ide ovako: nevjenčana Larssonova supruga, koja je s njim provela trideset godina, buni se protiv paradoksalnog oporučnog mehanizma, prema kojemu je sva piščeva imovina (uključujući i autorska prava) automatski prešla na njegova oca, čovjeka kojeg Larsson nije podnosio. Gospođa Eva Gabrielsson također je objavila kako Millenium nije trilogija kako se mislilo, nego navodno postoji i četvrti dio, rukopis nedovršene knjige. Ona planira dovršiti tu knjigu. U toj knjizi, junakinja Lisbeth Salander će riješiti probleme koji je tište i dokrajčiti neprijatelje. Kao argument da je u stanju sve to napraviti dostojanstveno, navodi tobožnju činjenicu da su ona i Larsson ionako često zajedno pisali dijelove trilogije koja je u svijetu prodana u gotovo 50 milijuna primjeraka.
Tko god imao pravo na nasljedstvo u ova tri slučaja, i tko god to pravo odluči prostituirati ubiranjem lake zarade na nastavcima djela koja su njihovi autori ostavili takvima, zaokruženima i samodostatnima – iznevjerit će oporuku. Kundera nije jedini koji zna kakva to može biti kletva, ne samo u metaforičkom smislu.
Piše: Maja Hrgović
novilist.hr
