Kako iza svake manifestacije stoje materijalna sredstva omogućavaju prikladnim «svršenim» stručnjacima da pokažu naučeno i «stimulišući» medije da oduševljeno pišu o tom inventu kao kultnom pri tom nemajući jasne predstave što bi to moglo biti. Naravno, direktiva se sluša kao u cezarovo vrijeme. No ne smetnimo s uma da su učiteljima tada bivali oni koji znaju iako nerijetko izloženi omalovažavanjima pa i fizičkim likvidacijama. Na ta mjesta su nanovo dolazili isti. Vrijeme je na ovim prostorima preslikalo tu sentencu; i ovdje poslije jednih dolaze isti. Na žalost.
U rijetkim situacijama, kada se nađu u poziciji da razgovaraju sa onima koji znaju, nailaze na neutralna podilaženja što jača samosvijest kako su podržali događaj koji posjeduje nespornu vrijednost. Drugi se ne žele ni čuti; za mila vraga «zavidni su». I tako sva djela ostaju unutar objekta u kome su priređeni; a «kvalitet» se pravda nedostatkom sluha za nešto što je originalno, inventivno; ako ne nešto što je daleko ispred svog vremena.
Tako mali postaju veliki; upotrebljivi i poslušni. Stvaraju projekciju o sopstvenoj vrijednosti koje nema. Ali mediji su tu; ako oni ne znaju. Govori o tomu da će vrijeme biti sudija je izgovor drugih kojih sada nema; ili su u sjenama.
Upravo tako: umni su svjesni da će vrijeme biti sudija koji mora tragati za porama do autentičnih lučonoša čije djelo će posramiti kulturološke šetače. No njih neće biti briga; radili su za novac – novac su i dobili. Zablude uvijek postoje i ostaju. Na žalost mimo konsekvenci za kulturološki kal koji baštinimo ne htijući…

Emir Sokolović