0

Ceridwen Dovey: ‘Krvni rod’

Krvni rod ( Fraktura, 2010.) Ceridwen Dovey jedan je onih romana koje su kritičari i kolege pisci gotovo jednoglasno obasuli hvalospjevima i književnim nagradama, iako se radi tek o njenom prvom romanu koji je najavio autoricu koja će stati uz bok Bessie Head i J.M. Coetzeeu. Dovey, rođena 1980. godine, svoje je najranije djetinjstvo provela za vrijeme apartheida u Južnoafričkoj Republici od kojeg je, kako iskreno priznaje, njena obitelj kao i sve druge bjelačke obitelji uživala određene povlastice iako su se njeni roditelji snažno protivili sistemu. Kao svjedok i sudionik propalog vremena i onoga koji je uslijedio poslije napisala je knjigu koja se bavi upravo sličnim ljudima.

U izmišljenoj državi i u neodređeno vrijeme dogodio se državni udar, Predsjednik je svrgnut i odveden u zatočeništvo zajedno sa svojom suprugom i nekolicinom naizgled slučajno odabranih ljudi. Među njima je njegov portretist sa svojom trudnom ženom, slikar koji je svoj posao svakodnevnog portretiranja starog diktatora dobio upravo zbog braka s djevojkom bogatih i uglednih režimskih poslušnika. Tu je i njegov brijač, muškarac u kasnim dvadesetima čiji je brat prije nekoliko godina ubijen kao pripadnik revolucionarnog pokreta i zbog čije je smrti brijač došao u grad s ciljem da se približi Predsjedniku i osveti brata. Naposlijetku je tu i njegov glavni kuhar čija je bivša žena duševno oboljela nakon razvoda s njim i s kojom ima kćer, promiskuitetnu studenticu među čijim se ljubavnicima našao i sam Predsjednikov sin. Svi oni na početku romana naizgled nemaju veze ni s novonastalom situacijom, ni jedni s drugima, no kako njihove ispovijesti napreduju, a vrijeme odmiče otkriva se zaokružena i mučna priča o jednoj vladavini, ambicijama, moći i perverzijama koje je okružuju.

Dovey je roman podijelila na tri dijela. U prvom i najopsežnijem dijelu pripovjedači su muškarci, Predsjednikovi zaposlenici ili radije, sluge, koji sebi potajice prisvajaju djeliće tiraninove moći. U drugom, nešto kraćem dijelu progovaraju i tri žene, brijačeva ljubavnica koja je i supruga novog Zapovjednika, kuharova kćer te trudna slikareva žena koje su po svojim slabostima ravnopravne muškim likovima iz prvog dijela. Na samom kraju u trećem dijelu ostaju tri poglavlja, po jedno za svakog od muškaraca u kojem doznajemo njihovu konačnu sudbinu.

Gotovo svih šest likova ljubav proživljavaju kao opsjednutost ili joj važnost pridaju kroz retrospektivna sjećanja u kojoj obiteljski život i djetinjstvo igraju podjednako važnu ulogu kao sadašnjost. Svejedno, emocije nisu ništa manje stvarne, iako nad njima gotovo uvijek plešu sjene sumnje. Tjelesnost također nije zapostavljena; starenje, trudnoća i crte lica naslijeđene od roditelja također opsjedaju Doveyine likove kao i njihova vlastita seksualnost. Naravno, ta je egocentričnost dvojaka. Dok se jedni njome služe ne bi li se bolje izolirali od vanjske stvarnosti nad kojom nemaju nikakve kontrole i koja prijeti da ih proguta, drugima je ona prirođen kotačić mehanizma koji im omogućuje da budu i ostanu na vrhu.

Piše: Katarina Brbora

booksa.hr

Objavljeno u: Kritike

Spremi

Komentariši

Submit Comment
© Književnost.org.  | SitemapVideo Sitemap  |