Poanta je u neovladavanju nečim što se zove disciplina; tehnički dio koji Kreacija sadrži želili mi to priznati sebi ili ne. Pozivamo se na autorsku slobodu i verbalno pokušavamo dati dignitet djelu zanemarujući poslovicu da je svaka djeva ideal kod koje nema ono «ali». Ali ako bismo uložili minimum energije da usvojime pomenute discipline i djelu dali šansu da živi… No to podrazumjeva mukotrpan rad i bacanje mila i mila papira. Lakše je pozivati se na talenat, inspiraciju te objašnjavati nego uložiti nužan napor da djelo opstane kao konstrukcija. Tek tada možemo da se pozivamo na gore navedeno. Ali tada neće biti potrebe za artikulisanjem već napisanog; samo će se iskazati. To je moguće postići samo respektujući i uvažavajući vrijednosne sisteme od kojih autori ovih prostora bezglavo bježe. Samo zbog neophodno uloženog rada i truda. Najvjerojatnije da među tim konglomeratom postoji i po koja iskra, ali nije dovoljno rađeno na djelu kako bi joj se obezbjedilo okružje na način da najsvjetlije zablista – naprosto se zagubi u lugu. Najbanalniji primjer koji ide u prilog navedenom jeste nešto što se sada zove grand balerine. Promatrajmo na sceni apsolutni uzajamni diskontinuitet pokreta u gotovo istovjetnoj koreografiji. Ali sve što je pojavnost i palanačka neiživljenost zamječuje samo figuru (pojavnost) ne sagledavajući suštinu. Naspram tog imamo ansambl «Riverdens» koji, koliko god upražnjavao drugačiji pristup, ima iste elemente ali dovedene do perfekcije gdje uzajamni odnos Umjetnika graniči do korelacije sa sopstvenom sijenkom. I da li se onda to dvoje može porediti i biti pravdano pitanjem ukusa?! Naravno da ne. Ali da bi se to postiglo treba učiniti više no ispiti tri do četiri kafe sa nekim ko je autoritet u oblasti kojom se želimo baviti te mu platiti stotinjak eura kako bi od naše gluposti načinio stup srama. (Koji jedino sami ne vidimo…) Stoga zbog našeg dobra i ako uočimo koliko god nezamjetnu iskru u Kreaciji kojom se pokušavamo predstaviti radimo na sopstvenu «zanatskom» usavršavanju kako bismo prenebregli frustracije i osjećaj bezbadnosti. Ako smo uistinu veliki koliko mislimo da jesmo; koliko god nas i drugi uvjeravali u tu istinu zapitajmo se gdje smo pozicionirani u kulturološkom svijetu izvan mikrokosmosa. Ili nam je to dovoljno. Vjerujte da nije; glupost ne prizna granice…
Emir Sokolović
