Uz pomenuto tu je i nezasita sujeta; oponašanje (što danas vole reći) stajlinga koji međusobno sliči kao jaje jajetu. Uz to nezaobilazno je opetovanje o originalnosti. Da provode vremena iščitavajući osvjedočene autore (bar onoliko koliko rade na sopstvenim rukopisima – znači zanemarljivo) uočili bi suštinsku razliku od vrijednosti autorskog teksta (koji ima vremenski pečat) i psihoterapijskih dnevnika koji neminovno apostrofiraju sopstveni emotivni senzus kao kreativnu bit. Uopšte nije problem, pa ni po takvim aršinima, razlučiti vrijedno i ono drugo. Ukoliko ima i najmanje iskrenosti u nama samima treba da iščitamo to što smo ispisali i da se zapitamo što je vrijednost (ili bar specifičnost) koju nosi naš ispis (ili djelo). Uveliko tomu potpomaže novčano pristupačne neophodnosti do same realizacije (ukoričenja); potom nekoliko susreta gdje će naš rad biti predstavljen… Tomu ukoliko dodamo da smo društvance počastili pićem i uvriježeno licimjerje povezano sa neznanjem i nesigurnosti (najblaže rečeno: linijom nezamjeranja) imamo i novog Valerija. Na žalost. Tada počinje da dejstvuje mentalni deformitet pa od potencijalnog kvalitetnog čitaoca i poklonika Riječi dobivamo balon koji vremenom neminovno mora biti nagrižen sopstvenom kiselinom kao nepobitnom duhovnom impotentnosti gdje za rezultat imam mržnju prema sopstvenoj kvaziharizmi odveč dobro dohranjivanoj jetkim opaskama okruženja prema drugima koji, za razliku od nas, imaju šansu da imaju djelo. Da smo bili samo malo oprezni i analitički iščitali to što ostavljamo drugima niko ne može ustvrditi da ne bi bilo dovoljno predstavljanje promongirati za neko skorije vrijeme i našu (iskazanu) patnju verbalno pročistiti da dobijemo simbol jasan i drugima bez dodatnih objašnjenja. Iz straha pred «autoritetima» koji su medijski eksponirani, najčešće, potiskujemo sud nastao radom na njihovim djelima te na takav način gubimo sebe i dostojanstvo. Kada oslobodimo taj primalni krik koji nas sputava i počnemo slobodno misliti za nas će možda i biti nade. Jer iako smo najbolji ničim ne pokazuje da smo i dobri. Brodimo ka fenomenologiji koliko god nedosežna bila; bar imamo put kojemu možemo da se prepustimo. Samo držimo oči jasno otvoreno prilikom jutarnjeg umivanja. Najčešće neće biti potrebe za bilo čime osim za osmjehom koji susrećemo naspram.
Emir Sokolović
