U Hrvatskoj najmanje citiran i prevođen član američkog modernističkog trolista Williams-Pound-Eliot, i jedini koji je ostao pravim Amerikancem, dobri liječnik iz New Jerseyja William Carlos Williams, u svojim pjesničkim tekstovima rado se služio frazom ‘rijeka riječi’. Na drugom kraju svijeta, u Hrvatskoj, od vremena kada je pisao Williams pa naovamo u poeziji se pojavio fenomen riječi ‘rijeka’. Štoviše, u naslovima pjesničkih zbirki.
Iz Jezera (Slavko Mihalić) Mirno teku rijeke (Drago Britvić), sve do trenutka kada Oko andaluzijskog psa nad jednom kapi, koja nikako da se otkine sa zelenog vodopada (Ervin Jahić) rijeka hrvatske književnosti konačno ulije se u more, gdje se kupa Posljednji kupač (Dalibor Cvitan) i gleda Zamišljeno pristanište (Arsen Dedić), iako bi trebao biti oprezniji jer se ispod njega nalaze Vrulje (Borben Vladović). Doduše zbog te silne količine vode mogu se dogoditi poplave zato što Rijeka sigurno voli poplavu (Sanja Lovrenčić), zbog čega i imamo Povijest poplave (Igor Štiks). Da se vratimo otkud smo krenuli, u predjelima uz svu tu vodu nužne su i Močvare (Slavko Mihalić).
Moram biti iskren i priznati kako sam odavno planirao napisati tekst o naslovima u hrvatskoj književnosti, i to ne samo naslovima pjesničkih zbirki. No, nakon što sam jednom prilikom slučajno na nekoj polici s knjigama ugledao kako jedne pored drugih stoje tri knjige – I sve pustiš niz rijeku Josipa Cvenića (zbirka priča), Rijeka sigurno voli poplavu Sanje Lovrenčić (zbirka poezije) i Mirno teku rijeke Drage Britvića (još jedna zbirka pjesama) odlučio sam posvetiti jedan maleni tekst opsesiji hrvatskih autora rijekama u svojim naslovima. Čak sam i smišljao definicije, nešto kao “hrvatska poezija je niz stihova koji u sebi nužno moraju sadržavati riječ ‘naranča’!’, a koji se kasnije uz druge pjesme objedinjuju u zbirke koje u sebi nužno moraju sadržavati riječ ‘rijeka'”.
No, u međuvremenu sam naišao i na veliki broj riječnih zbirki kod stranih autora i postepeno sam zaboravio na fenomen forsiranja rijeke. Ova malena pričica o vodama i rijekama u naslovima zbirki hrvatskih pjesnika ipak nikad neće biti propisno razvijena već će ostati uvodom u priču koja nema baš nikakve veze s rijekama. No ima veze s naslovima. Da parafraziramo W.C. Williamsa, riječ je o ‘rijeci glupih naslova’. Ako ne glupih, onda bar neobičnih. A njih pak sve na jednom mjestu od 1978. godine okuplja nagrada Diagram.
Ove je godine pobjednik ove omiljene književne nagrade naslov knjige Vodič za dobro vođenje zubarske ordinacije: Džingis-Kanov način autora Michaela Younga. Ovaj je naslov i slovio kao favorit, iako je imao oštru konkurenciju u naslovima Darežljivost mrtvaca Graciele Nowenstein, zatim Dijete seksa za jednu noć s Talijanom Cathy Williams i Koje je boje vaš pas? – Dresirajte vašeg psa prema istinskoj boji njegove ličnosti Joela Silvermana. Iako je riječ o čudnovatim naslovima, zanimljivo je da se nagrada dodjeljuje isključivo knjigama koje pretendiraju biti ozbiljne, da ne kažemo ozbiljnim naslovima. A što se naslova knjiga u suvremenoj hrvatskoj književnosti tiče uputno je pročitati tekst Tomislava Brleka o ovoj problematici na t-portalu.
Piše: Neven Svilar
