Prva u nizu takvih spisateljica je naša sugrađanka Lamija Begagić. Sa dvije zbirke kratkih priča iza sebe, već je jasno da je fokus ove zaljubljenice u kratku pisanu formu na malim pričama malih ljudi, detaljima iz svakodnevice, skoro nezamjetljivim fragmentima u kojima se kriju brojne tuge, sreće, uzroci, počeci i krajevi. Prva zbirka, Godišnjica mature, ugledala je svjetlost dana 2006., zahvaljući izdavačima Omnibusu i beogradskom Rende-u, a druga, Jednosmjerno, krajem prošle godine, u izdanju beogradske Fabrike knjiga.
Godišnjica mature kompozicijski je povezana događajem na kojem se junaci susreću nakon dužeg vremena, godišnjicom mature, a svaka priča konstruisana kao pojedinačna ispovijed, dok su veze između priča u zbirci Jednosmjerno slabije, te ih spajaju zajednički motivi kretanja, odlazaka i dolazaka, bijegova i putovanja, bez obzira da li se odvijaju fizički ili unutar samih likova. Za obje zbirke je zajednička karakteristika svojevrsna opsjednutost međuljudskim odnosima, pukotinama među ljudima koji bi trebali biti bliski, razočarenjima koja zapravo i nisu bila tako iznenadna, neizrečenim… Ovdje nema velikih tema, a i ako ih ima, nalaze se tek negdje u udaljenoj pozadini, nikad u centru pažnje. Zbog promjenjive pozicije pripovjedača koji govori iz različitih rodnih i dobnih kategorija, te reduciranog jezika kojim se progovara o intimi, ove priče mogu biti bliske iskustvu bilo koga među nama.
Pored dvije zbirke kratkih priča, Lamija Begagić u CV-u ima i studiranje na Odsjeku za književnosti naroda BiH Filozofskog fakulteta u Sarajevu, gostovanja na brojnim književnim festivalima u regiji i Evropi (Krokodil Beograd, Na pola puta Užice, Festival kratke priče Zagreb, Switch Beograd/Stockholm, Pontes Krk…), osvojena prva mjesta na književnim konkursima, priče prevedene na engleski, njemački, švedski, bugarski i slovenački jezik, te višegodišnje uređivanje dječijih magazina Kolibrić i Palčić.
Popričali smo s Lamijom o njenim pričama, književnosti uopšte, izdavaštvu u BiH i regiji, čitateljima i piscima, a razgovor se poklopio sa novošću da je knjiga priča Jednosmjerno dobila nagradu za najbolje književno djelo u 2010. godini, autora/ice sa područja ZE-DO kantona.
RS: Da krenemo sa tvojim pričama, šta je njihov zajednički nazivnik, šta je to što će privući određenu vrstu čitalaca i zbog čega će im se Godišnjica ili Jednosmjerno dopasti?
Begagić: Budući da se bavim kratkim formama, nikad ne uspijevam, niti pokušavam, ispričati neku veliku storiju, povijesnu ili epsku. Duge, epske forme, povijesti i propasti porodica kroz generacije prosto nikada nisu bile predmetom mog spisateljskog interesovanja. Ma kako ja uživala u Markesovih „Sto godina samoće“, nikad ni ne pomišljam da bih nešto slična i sama mogla ispričati. Ja mogu pratiti pojedinca, njegove male i velike lomove, njegovo odrastanje u minuti, danu, teškom životnom trenutku, odrastanje neke veze, njeno starenje, njeno pucanje, ono pucanje kada stanete i tačno znate da se nešto završilo i da je sve dalje samo skupljanje hrabrosti da sebi i onom/onoj s druge strane veze to priznate… Kada postignem da se dobar dio radnje odvije iza kulisa, da se odšuti, onda smatram da sam uspjela.
RS: Na promocijama i u književnim osvrtima često se da čuti i vidjeti insistiranje na terminu ženskog pisma. Iz konteksta se čini da bi on trebao sve književnice staviti u isti koš, bez obzira na poetiku, teme… Zašto su kritika i publika opsjednuti ženskim pismom, i znaju li šta uopšte znači?
Begagić: Bojim se da ni ja, nakon pet-šest godina stalnog insistiranja na tom teorijskom konstruktu nisam više sigurna ni šta on znači, ni šta smo iz Teorije književnosti učili, ni šta bih ja voljela da znači.
U svojim se pričama trudim pisati iz raznih perspektiva, imam i pripovjedače i pripovjedačice, starce i mlade, udate, razvedene, usamljene, sretne, roditelje, djecu, parove istospolne, parove raznospolne… Sigurno i dio moje široko shvaćene ženske perspektive ulazi u priče tih mojih junaka, no, s druge strane, vjerujem da nešto uvjetno ženske perspektive nalazimo, i u meni jako dragoj prozi Srđana Valjarevića. Volim misliti kako je moje pisanje u istoj poetičkoj ravni sa njegovim. Ako je njegovo pismo žensko, onda neka je i moje, nemam ništa protiv. No, stavljati me u isti koš sa, primjera radi, Nurom Bazdulj Hubijar i imenovati to ženskim pismo samo jer obje dijelimo rod, naivno je i smiješno. Nažalost, ne mogu se pohvaliti da se nisam susretala sa novinarima, pa čak i kolegama, koji su bili skloni takvim viđenjem stvari.
Biti književnica, naposljetku, i nije više tako egzotično da bi izazivalo čuđenje i potrebu da se odmah dovede na nivo pokreta.
RS: Malo ljudi zna da biti književnik/ca, pa i bosanskohercegovački/a znači i proputovati mnoge strane države, bliže i dalje. Kakva su tvoja iskustva, gdje si sve bila posredstvom svojih priča i koliko se razlikuju percepcije publike na različitim dijelovima Evrope?
Begagić: Ta putovanja, kretanja, stalna upoznavanja ljudi i mjesta čine ovaj posao još ljepšim. Mnogo volim putovati, sa knjigom ili bez nje, i prava je sreća što je i moj urednik istog temperamenta. Jednosmjerno je tek krenulo na svoj put, dosad smo ga predstavili tek u Beogradu, Sarajevu i Novom Pazaru, ali čekaju nas Užice, Zenica, Banja Luka…
Nabrojati mjesta na kojima sam dosad gostovala i čitala je nepotrebno, bilo je tu na desetine gradova i nekolicina država. Izdvojila bih sjajnu kreativnu energiju užičkog festivala Na pola puta i uvijek prijateljsku atmosferu kada gostujem u Beogradu i Splitu.
Jedine situacije u kojima se ne osjećam kao riba u vodi su one, kako ih mi često zovemo, „kolektivne terapije“. Tu se nađe skupina nas drugara i kolega koji žive na istom uskom kulturnom prostoru (i tako „proširen“ na barem četiri zemlje bivše Jugoslavije koje dijele isti jezik, on je dovoljno uzak), koji godinama zajedno rade, zajedno objavljuju, jedni druge čitaju i preporučuju, kako bi se jedni s drugima pomirili. Srećom, kako vrijeme, ma kako nam se nekad u ovoj zemlji čini to suprotno, i dalje teče i godine se nižu, tako se danas, petnaestak godina od završetka rata, ipak, sve rjeđe pokušavamo pomiriti, ali i dalje uspijevamo strance dirnuti i raznježiti našim uspješnim regionalnim saradnjama. Regija je, naravno, eufemizam za Jugoslaviju.
RS: Po tvom mišljenju, kakvo je stanje u bh. izdavaštvu danas i šta čini najčitanije pisce najčitanijima? Nerijetko se čini da su dominantna djela koja odgovaraju vladajućoj ideologiji ili pak čitaocima koje književnost zanima kao razonoda, kao gledanje nekog reality showa.
Begagić: Stanje u bh. izdavaštvu je katastrofalno. Nedavno sam gledala sjajan film gdje žena iz ormara izvlači očajnu haljinu i kaže da bi to, uz dobre cipele, možda bila prigodna garderoba za neki specijalan izlazak. Tapšući je po ramenu, najbolji joj prijatelj govori: „To je prevelika odgovornost za običan par cipela“. Zaista, stanje u izdavaštvu jeste grozno, ali previše bi bilo svo to breme svaliti na same izdavače, pa reći da rade loše. Teško je raditi dobro u zemlji sa ovakvim sistemom. Teško je i samo pričati o kulturi u zemlji sa trineaest ministara kulture.
Stoga, nije lako izdavati, ni prodavati knjige, možda je i najlakše pisati ih ovdje, jer za to bar, ako ste angažiran pisac, uvijek imate materijala.
Što se tiče tih danas tako popularnih listi bestselera, klubova knjige, najprodavanijih naslova po mjesecima, danima, knjižarama ili kojekakvim kriterijima, to je globalni trend i, na neki način, paralelni svemir u svijetu knjige. Kategorija „najprodavanije“ ili „najčitanije“ knjige u Bosni i Hercegovini (ili dijelu iste, jer teško je govoriti o jedinstvenom tržištu kad je ova zemlja u pitanju) meni je prilično smiješna kategorija i nije pokazatelj ničega. Prvo, tu se radi o tako minornim tiražima koje ljudi kriju kao zmija noge (ja ću se, evo, outovati pa reći da se 500 primjeraka Jednosmjernog za BiH, a i za Srbiju, smatra nekim koznakakvim uspjehom). Drugo, u gradu Sarajevu vi imate jedva deset knjižara. Treće, sistem bibliotečkog otkupa knjiga je konfuzan, a biblioteke, ne smijem garantovati, ali usudim se pretpostaviti, mada uveliko informatizirane ipak ne raspolažu nekim ozbiljnim statistikama o broju posuđivanih naslova. Tako da, iskreno, da mi danas neko kaže da sam najčitanija autorica u kantonu, Federaciji, državi ili kojoj već instanci, ja zaista ne bih znala šta bih s tom informacijom. To što bi se jedna moja priča mogla naći u Čitanci za VIII razred osnovne škole, rame uz rame uz Viktora Ivančića, e s tim bih se već busala.
RS: Ti imaš iskustvo i bosanskohercegovačkih i srbijanskih izdavačkih kuća, kolike su razlike među njima?
Begagić: Teško je opisati stanje u izdavaštvu navedene dvije zemlje u nekoliko rečenica. Ja, recimo, iz Beograda uvijek nosim neko osjećanje da se tamo radi, piše, izdaje, objavljuje, čita, ali poslije ohladim glavu. Brojke znaju impresionirati, ali i zavarati. S druge strane, godinama u taj isti Beograd dolazim, i godinama već na svim čitanjima hvalim iste ljude i iste knjige. Da li se pojavio koji mladi pisac i ostavio neku impresiju? Da li je u književni univerzum lansirano neko užasno važno djelo? Nije. I dalje su tu „mladi“ Arsenijević i lijeni Valjarević, i dalje su tu stari morski vukovi Basara i Albahari i malo je ko u prostoru među njima. A kamo sa silnim onim naslovima kojima se okiti ogromna hala beogradskog sajmišta?
BiH, pak, nema ni tu prividnu veličinu. BiH nema ni velike sajmove, ni knjižare, ni ponudu izdavačkih kuća, ni jedinstveno tržište.
RS: Budući da se svi često volimo žaliti na bh. društvo i ono što ono BiH (ne) nudi, misliš li da bi kao spisateljica imala više prilika da živiš negdje drugo?
Begagić: Vjerovatno bih. Nekako vjerujem da bih imala više vremena da pišem, jer, postoje ta daleka prostranstva gdje je biti spisateljica sasvim legitimno zanimanje od kojeg plaćaš režije, a ne samo hobi. Voljela bih da više radim, no, u sveopćem angažmanu oko uređivanja dvaju novina, pisanja saradničkih tekstova i kojekakvih projekata, teško se nađe vremena za rad na knjizi. Dijelom i zato pišem male i tanušne knjige sa pet godina razmaka među njima.
RS: Koje regionalne pisce i spisateljice naročito cijeniš i koji su to naslovi koji su uticali na tvoja poimanja književnosti i života u cjelini?
Begagić: Volim Srđana Valjarevića, već spomenutog. Jako cijenim Aleksandra Hemona. Tu su i Vlada Arsenijević, Tanja Stupar Trifunović, Tanja Mravak, volim satiru Tome Markovića…
RS: Pored pitanja ‘da li namjeravate napisati roman’, koje je najponavljanije novinarsko pitanje kojeg si se naslušala posljednjih godina ili najzabavniji gaf?
Begagić: Hajde da prvo malo hvalimo, pa kudimo. Imala sam zaista sjajnih intervjua i odličnih pitanja. Bilo mi je neprocjenjivo zadovoljstvo, recimo, virtualno razgovarati sa Asjom Bakić za Cunterview. No, kako je moja profesija manje više deficitarna, a i egzotična, dijelom pritom koketira i sa estradom, tako sam se često susretala sa onim danas tako popularnim profilom mladih testnih novinara koji nadniče u nekoj redakciji magazinskog tipa pokrivajući širok spektar tema, a u svojim se istraživanjima oslanjaju uglavnom na Svetu Knjigu Google. Negdje sam već, što veli Marko Vešović, opričala gaf novinarke koja je objavila (uz blagoslov urednice, dakako) da jako volim čitati knjige Branka Lugrešića. Kako je intervju skidansa diktafona, da se naslutiti da se radilo o Dubravki Ugrešić.
Bilo je tu svega, od senzacionalističkih naslova o Hrvatima koji su se bunili jer neka moja u Zagrebu nagrađena priča nije pisana hrvatskim jezikom, preko naslova uz neku moju butch fotografiju o huliganskom Sarajevu koje se protivilo Queer Festivalu, što jeste istina, ali otprilike sa pričom o mojim pričama i mom studijskom boravku u Splitu ima veze kao što bi sada priča o krizi u Libiji imala veze sa razgovorom kojeg ovdje vodimo.
No, pitanje Kad ćete napisati roman ipak je u debeloj prednosti. Slijedi ga, ono mistično: Iz čega crpite inspiraciju koje voli književnost obaviti nekim velom nedodirljivosti kao da sve to nije samo beskrajni rad, rad i rad, kako autora, tako i urednika.
RS: Po tvom mišljenju, na čemu se zasniva takva opsesija romanom kao ultimativnom književnom formom?
Begagić: U književnosti, kao i u drugim stvarima u životu, postoji neka, makar nepisana, hijerarhija. Mogu se ja upirati koliko hoću da dokažem svijetu koliko je meni stolni tenis zabavniji od nogometa, ali nogomet će ostati ta najvažnija sporedna stvar na svijetu. Slično je i sa književnom podjelom na rodove i vrste. Kratka priča je moj stolni tenis, dok je roman taj veliki i važni nogomet. No, ono što zasad zasigurno znam je da ja uskoro na taj gol neću zapucati. A bilo bi možda malo i čudno tražiti to od jednog tenisera.
No, ma kako se nekad ljutila tom dominacijom jedne forme nad drugom, ipak sam ja još uvijek na povlaštenom proznom terenu. Istinski su neshvaćeni pjesnici koji formu koju žive konstantno gledaju kako se batrga na margini, uvijek skoro prognana iz knjižara, neotkupljivana u bibliotekama i gotovo sasvim izvan interesovanja čitatelja.
RS: Hvala na razgovoru!
Tamara, Radiosarajevo.ba
