Drugim riječima; djelo počinje samobitnu egzistenciju neopterećenom autorovim življenjem. Jer koliko god apstrahovali autorsku želju da tumači, dopunjava i razjašnjava segmente djela iluzorno je. Kako se rakurs mijenja (ovisno o mnogim čimbenicima), tako i autor ima pravo na stajalište (ali samo kao čitalac) da je djelo nepotpuno i samim time ga počinje dodatno pojašnjavati za sentence koje sam ne nalazi, a predpostavlja kako su, pak, nezaobilazne da bi Kreacija posjedovala višeznačnost. Ili, bar, dimenziju više. Što ne mora bti tačno. Jer isti nadomjestak može ugušiti druge aspekte djela te se tako da kretati u nedogled. Stoga bi se trebali usaglasiti sa Floberovom sentencom: „Ne postoji avšeno, samo napušteno djelo…“.
Pomenuto neutrališe standardne odrednice subjekt objekt i nameće egzistenciju (nakon određenog vremena) dvojnog subjekta ili, kako mnogi znaju reći: «da je publikum značajka koja određuje djelo». Koliko god želili priznati i autor se u daljem periodu (od publikovanja Kreacije) može sagledavati kao čitalac i nikako drugačije. Mišljenje o bitnosti i „pravu“ gubi smisao obzirom da djelo nastavlja autonomnu egzistenciju. Možda bi se usaglasili oko postulata o čitaocima, ali isključivo pod uslovom da je isti otvorenog senzusa spram sebe i spoznaje sopstvene određenosti tako da si prizna ukoliko naiđe na kreativni iskaz koji nadilazi njegovu mogućnost da poimlje predstavljenu mu vrijednost. U toj poziciji bi se mogao ponadati da će nutarnjim okom predpostaviti nepobitnost u kvalitetu iako je, najvjerojatnije, neće biti u poziciji artikulisati. Ako… Neartikulacija bilo čega nikako ne može biti osnovom i za negiranje postojanja.
I koliko god sagledavali aspekte koji su u blagoj formi pokušani ovdje s nekoliko rečenica predstaviti vraćamo se jeziku i respektu spram istog; ili stičemo pravo da se služimo ličnom zamjenicom prvog roda jednine «JA»…

Emir Sokolović