Zbirka pjesama “Breza crvena”, Gradimira Gojera, pisana u slobodnom stihu, pokušaj je da se sakralizacijom izraza dosegnu odgovori na pojedina moralna pitanja. Kod Gojera ćete uzaludno tražiti lapidarnog pjesnika. Prije ćete pronaći oskudnost genijalnosti. Riječ je o pjesmama koje svojim spiritualnim izrazom dovode do začudnosti. Ipak, u tome i leži određena snaga Gojerovog pjesničkog izraza.
Piše: Jasmin Hasanović
Kroz cijelu zbirku se osjeća jaka religiozna potreba. Po tome je Gojer sličan Pou, jer u religioznosti pronalazi materijal za svoje pjesme. On nije prost i prirodan pjesnik. Njegov izraz vodi čitaoca u potragu za optimizmom. Iako pisan u slobodnom stihu, muzika njegovih riječi daje neku melanholijsku, skoro pa nostalgičnu ljepotu davnih vremena, koja su, podrazumijeva se, za svakoga, uvijek bila bolja. Zbirka “Breza crvena” obiluje religijskim i rafiniranim spajanjem nespojivih stvari, čime se pjesmama daje mističnost kojoj je svrha da ostavi čitatelja u neizvijesnosti.
U stilu Gojerovog izraza, u zbirci “Breza crvena”, uočava se jedna bitna činjenica. Spomenimo samo to da je konfuzan, odnosno suprotan izrazu savršene lapidarnosti. U izrazu duševnih stanja kojima je pjesnik bio izložen, ta konfuznost nije najbolja opcija. Jer konfuzan stil nije uvijek najbolje sredstvo za sugestiju zagonetnih duševnih stanja, rekao bi Matoš. Ljepotu i jačinu pjesme ne određuje zgusnutost izraza i pokušaj da se sa što manje riječi iskaže najdublje osjećanje. Iako u lirici izranja najčešće pjesnikov misaoni svijet, refleksivne i duhovne pjesme u ovoj zbirci u mnogim slučajevima su “sižei za prozu”. “U pravilnosti stiha leže stvari koje se ne daju izraziti prozom, rekao bi Šeli, ali postoje, naravno, i ideje koje se najbolje izražavaju ritmom stila, kojim su se služili Gete i Novalis i koje su zastupljene u, npr. Psalmima”. Ovim se ne želi reći da Gojer u zbirci “Breza crvena” nije poetičan. On to jeste, možda i previše. Ali nije svako pjesnik ko je poetičan. Poezija je riječ, u poeziji je sve riječ. Pjesnik si po moći izraza i riječi, i to je, ako je vjerovati Matošu, jedini element koji čini pjesmu pjesmom.
Gojer je sklon artizmu. Kod njega je sva igra riječima, ali ne ona kojoj su se predavali futuristi, već ona koja uključuje pet rječnika stranih riječi. Što više „nepoznatih“ riječi, tim bolje. U tome pretjeruje, jer poigravanje sa manje poznatim riječima čitaoca bi moglo dovesti do očaja, pa ispada da se pjesnik hvali kako je načitaniji od čitalaca. S toga se ne slažem sa riječima Abdulaha Sarčevića, da je Gojer ovom zbirkom odlučio obogatiti savremeni duh izraza. Stihovi Gradimira Gojera su rezultat višeg “etičkog” istraživanja, a ne “estetičnog”. Dobija se utisak da se upotrebom manje poznatih riječi želi postati mudar.
Breza crvena nije zbirka pjesama senzacije, kao što ni Gojer nije pjesnik senzacija. Iako se u pojedinim pjesmama pojavljuje bol kao sredstvo senzacije, ne može se reći da je pjesnik tome sklon. Potraga za nebeskim, za onostranim, izražena je i u pjesmama koje imaju nostalgičnu notu. A skrivanje u sakralni izraz svodi poeziju Gradimira Gojera, u zbirci „Breza crvena“, na nivo “idiličnog i harmonijskog”. Srž skoro pa svih pjesama čini “protest povrijeđenog moralnog osjećaja, ponajviše pravičnosti”. S toga se u “Brezi crvenoj” naziru pjesme pravde, pitanja slobode i moralnog oslobođenja. Reklo bi se da su pjesme obilate materijalnim, ali je i simbolizam jedna od stvari koje krase Gojerovo pjesništvo. „Breza crvena“ je više “retorična nego lirična”, što će reći da su senzualni elementi u nedostatku. Rijetke su pjesme u kojima ima opisa i slika. A i kada ih ima, onda su te “vizualne predodžbe motiva, koje se stvaraju pjesničkim slikama, odveć impotentne”. Retorika i igra nesvakidašnjim riječima gurnuta je u prvi plan, te je na taj način ljepota materije gurnuta u stranu. U prvi plan su gurnute misli kojima se želi očarati čitalac.
“Danas svi mogu misliti, ili misle, rijetko ko osjeća. Teže je imati dobro oko, negoli dobar mozak”. S tim u vezi je i zbirka „Breza crvena“ više retorička poezija, negoli poezija osjećanja. A prepričavanje davnih događaja slobodnim stihom ne nudi onu poeziju za koju Matoš kaže da je senzualna. Ona poezija kojom pjesnici osjećaja preživljavaju pjesnike doktrinare, pjesnike retorike, jer je osjećaj vječan dok se teorije i retorike preživljavaju. Naravno, pojedine pjesme znaju da iznenade svojim osjećajima, i one su rezultat revolta i nostalgije. Veliki broj pjesama u zbirci „Breza crvena“, nisu pjesme unutar kojih se možemo pronaći. Nisu, jer se sa konfuznošću i nedostatkom osjećaja ne možemo identifikovati.
