Bila je to njena večer, večer njene poezije. I ona je dramatično uplesala u prostoriju, sa čitavih sat zakašnjenja. Publika je strpljivo čekala, a među njima sjedili su i njeni prijatelji pisci Goran Karanović, Marko Tomaš i ini Mostarci. Mladih puno, ali i starijih sjedih glava željnih muzike riječi.
Na prvoj pauzi, poslije dobro primljenog prvog bloka pjesama, crvenokosa Sinjanka objašnjava šta je spriječi da se pojavi u obećani sat. Da, moje putovanje se malo, oteglo, jer eto ne traje tri i pol sata putovanje od Splita do Mostara, nego dodatna dva, tri ako čekate autobus negdje na pola puta, a moj se pokvario, tako da smo imali nenadani izlet negdje u okolici Imotskog. Čak smo razmišljali da pođemo u branje gljiva čekajući drugi bus.
Atmosfera intimna, čak je ni vještačka svjetlost sijalica ne ometa. Svuda po stolovima plešu plamičci svijeća. Osvjetljavaju čaše, flaše raznog pića. Ljudi većinom sjede u malom grupama, poneki i sami. Nekima je gušt i stojati, valjda se boje da će im neka riječ umaći. Energična pjesnikinja, prošlogodišnja dobitnica “Goranove” nagrade za mlade pisce, rado daje djeliće sebe ovoj publici. Počela sam da pišem da bi rasplakala mlađu sestru. Pisala sam ja kao mala drame sa zmajevima, dvorcima i prinčevima, a ona bi me molila za još i još, i eto. Pišem od tada. Zanimljivo je njeno objašnjenje zašto neko uopšte piše. Njoj je to najlogičnija stvar na svijetu. Ljudi pišu danas kako su pisali uvijek, pišu iz potrebe, ja u to čvrsto vjerujem. A ako pišu tako, ako pišu iskreno, onda pišu dobro.
Pričljiva je, ima karizmu, osoba je koju bismo novinarskim žargonom nazvali “zahvalnim sagovornikom”. Nije ni čudno, ta djevojka, pored što je pjesnikinja ona je i apsolventkinja hrvatskog i engleskog jezika i književnosti na splitskom Filozofskom fakultetu. Nisu joj to jedine titule. Uređivala je studentski časopis “The Split Mind”. Ja sam dvije godine sudjelovala u radu uredništva, a onda sam od sedmog broja, bila i glavna urednica. Bilo je prekrasno, zato što smo to u početku uređivale samo nas tri djevojke i jedan naš prijatelj koji je zapravo bio naš čovjek na terenu, jer on je bio sa drugog fakulteta, ali je zahvaljujući svojoj društvenosti bio strašno povezan sa ljudima. On je dovlačio razne likovnjake, fotografe, pjesnike, pisce, među mladim ljudima, nama je to bilo nemoguće pronaći na našem fakultetu, nekakve istomišljenike. Jako je teško angažirati studente, gotovo ih je nemoguće pokrenuti, ne doživljavaju da bi oni morali, da se od njih nešto očekuje i da bi trebali da sudjeluju u nečemu takvom. Taj časopis je zapravo, iz onoga što je bio zamišljen kao prostor na kome će studenti objavljivati svoje radove, postao nekakva čitanka koju smo mi priređivale za njih, čitanka suvremene hrvatske a i šire, i poezije i proze i drame. Nije ni tu kraj. Njene ambicije ali i angažovanost sežu dalje. Vodi večeri poezije u Splitu pod nazivom “Rječilište”. Do sad je samo svojim entuzijazmom i zalaganjem, bez ikakvih novaca, uspjela organizovati 24 ovakva susreta ljudi sa književnošću. Ozren Ćatović i ja smo Splitu dijagnosticirali akutni nedostatak poezije, pa smo propisali kuru liječenja na “Rječilištu”. Znači, izvolite se liječiti riječima, ili kako mi to stalno govorimo “Riječimo se, riječimo se.” I svakog utorka u splitskom klubu Ghetto u 8 sati, nekad imamo sreće pa imamo goste , ali većinom slučajeva same smišljamo teme, malo učimo zajedno, malo podupiremo jedni druge. Okuplja se svakakva ekipa, od srednjoškolaca pa do penzionera, muškarci, žene, profesori, knjižničarke, studenti, apsolutno ne postoji nekakav profil zadani. Svak je dobrodošao tko voli poeziju, tko želi u njoj uživati, tko je piše prije svega, zato šta je cilj upravo bio to da se napravi nekakva, da se stvori scena pjesnička u Splitu, da znamo nabrojiti tko u Splitu zapravo živi za poeziju, zapravo tko piše, pa da se možda stvori zajedničkim radom i prilika za objavljivanje i gostovanja i čitanja, festivale. Uglavnom to raste, sve su to ono želje, željice, ali biće tu svega.
Prolazi lagano i drugi blok čitanja pjesma. Irena dozvoljava slušaocima da upiju njene poruke. Čita, zastane, lista, i lista, i još malo lista. I onda kaže da je shvatila da je ovaj ciklus njene lirike zapravo “ciklus domaćinstva”. U svakoj pjesmi ja nešto perem, čistim, sklanjam. Da, rekla bih da postoji dosta pjesama koje bi se mogle svesti pod naziv ciklus “domaćinstva”, jer ja dobijam inspiraciju u najsvakodnevnjim situacijama dok čistim, ribam, kuham, sjeckam luk ili nešto tako.
Čitanje je već gotovo. Irena i dalje priča, neumorno, izlazi svakome u susret. Svojim prijateljima Mostarcima, koji su željni vijesti iz splitskih pjesničkih krugova, novinarima koji uvijek imaju pitanje više. Odgovara, dok iz zvučnika već trešti muzika koja označava neformalni, opušteni dio druženja. Jedino pitanje koje biste joj mogli postaviti i da na njega ne dobijete odgovor jeste ono o omiljenim savremenim piscima. To mi je najmrže pitanje jer je toliko imena koje uvijek propustim navesti. Uopće neću odgovoriti na to pitanje, jer tu ne bi bilo ni kraja ni početka. Kraja ovoj večeri s njom ipak je bilo, u neke sitne sate, a Mostar je ostao da čeka neke nove susrete s ovom pjesnikinjom.
Gorana Sekulić
(AbrašMEDIA.info)
