Pjesme iz zbirke čiji i sam naziv najavljuje humor i satiru, Može i kaktus, samo neka bode, satirične su, prepune crnog humora, a kroz smijeh nam trebaju omogućiti katarzu, oslobađanje od predrasuda i stereotipa koje živimo. Teme se kreću od feminizma, deprivilegovanog položaja žene, rodnih stereotipa, tabua kakvi su homoseksualni odnosi, pornografija i masturbacija, pa do političkih zavrzlama Bosne i Hercegovine, ratnih trauma i svega onoga označenog ‘bermudskim trouglom’ Bošnjaci-Srbi-Hrvati, a sve su snažno označene Asjinim ličnim iskustvom. Sve u svemu, Kaktus je knjiga koja će jednako zadovoljiti ukus i onih koji preferiraju prozu, onih koji se boje nerazumljive poezije, kao i ljubitelja politički nekorektnih stavova i dekonstrukcije stereotipa i tabua. U svom kratkom dosadašnjem životu, Kaktus je pored brojnih promocija prošle godine doživio i nominaciju za nagradu Kiklop, u kategoriji najbolje debitantske knjige.
RS: Kako i od čega žive pjesnici i pjesnikinje na Balkanu? Je li se tebi, u profesionalnom smislu, nešto promijenilo preseljenjem iz Tuzle u Zagreb?
Bakić: Što više razmišljam o tome sve sam uvjerenija da pjesnikinje i pjesnici žive od zraka jer para za život sigurno nemaju. U Zagrebu je bolje nego u Tuzli jer sam tamo bila bez prebijene pare, a nisam prosperirala ni u književnom smislu, dok ovdje i dalje nemam ni prebijene pare, ali objavljujem ono što pišem i postoje ljudi koji to čitaju. Uglavnom, bila sam amater – ostala amater, a ne pišem za svoju dušu.
RS: Kako ljudi u Hrvatskoj, BiH i Srbiji reaguju na tvoju provokativnost, specifičan humor i jasno izražene feminističke stavove?
Bakić: Nekima se to što pišem dopada i smiju se – jasno im je na što ciljam tim svojim oštricama. Drugi misle da su te moje „bodlje“ tupe i nemaju efekta. Mislim da recepcija u velikoj mjeri ovisi o tome što su ljudi čitali prije nego su došli do mene i što očekuju od poezije i što im je inače smiješno, a što ne. Ne očekujem da se svima dopadnem, zato s lakoćom pišem iz te, ljudima omrzle, feminističke perspektive i s tim jednako im mrskim ironijskim odmakom. Ako žele sentimentalnost, kod mene je neće naći.
RS: Blog U carstvu melanholije je i sam dosta oštar, tu nema umotanih izričaja, što u kombinaciji sa potpuno otvorenim medijem kakav je blog postaje opasno područje. Jesi li imala iskustvo sa komentatorima koji ti se navale na kosti?
Bakić: Bilo je budala koje su me vrijeđale i znala sam im oštro odgovoriti, neke sam komentare brisala, neke sam ostavljala kao kosturske glave – za opomenu. Međutim, pretjerano neugodnih iskustava nisam imala. Vjerojatno i zbog toga što nisam poznata široj javnosti, pa nema puno trolova kojima bi imponiralo da me anonimno popljuju. Ipak, blogerica uvijek treba biti spremna na odmazdu s obzirom na činjenicu da je blog medij koji daje glas i neistomišljenicima. Nikada ne bih zabranila komentare na blogu jer ne želim pišati u vjetar – ako nešto kažem, spremna sam na sve odgovore, pa i one negativne. Osim toga, komentari me podsjećaju na to gdje živim – zbog njih uvijek oči držim širom otvorene: ne treba nikada spuštati gard jer se iza anonimnih komentara kriju – anonimni ljudi.
RS: Na kakav odziv je naišla Vlastita soba, jesi li postigla cilj s kojim si je pokrenula?
Bakić: Vlastita je soba izazvala odlične reakcije i imam strašnu grižnju savjesti što je ne obnavljam redovito. Vidjet ću što dalje, trebala bih se malo dovesti u red, razviti rutinu koja bi pomogla da se blog održi kao relevantno mjesto za informiranje o znanim i neznanim umjetnicama. Što se cilja tiče – još uvijek ga nisam dosegnula, ali ga posve jasno vidim.
RS: Pišeš i za web voxfeminae.net. Prateći cunterview, a sad voxfeminae, čini mi se da je u Hrvatskoj feministički način razmišljanja vidljiviji nego u BiH. Jesu li žene u nama susjednoj državi dosegle neki veći stepen samosvijesti, ili se još uvijek radi o maloj subkulturi? Također, koji su po tvom mišljenju najčešći problemi s kojima se žene susreću u našem podneblju?
Bakić: Ni u Hrvatskoj nema aplauza za feministkinje: što god da napraviš – uvijek si žena koja je seksualno frustrirana, ružna, žena koja nema pojma što radi, koja se bespotrebno buni i gura nos gdje joj nije mjesto. Ono što je feminizam u Bosni, to je feminizam i u Hrvatskoj: sport koji nitko ne shvaća ozbiljno. Trčiš maraton, trošiš se, ali ljudi u većini slučajeva ne prihvaćaju tvoje napore kao rad koji treba popraviti kvalitetu života svih ljudi. Kao da si u teretani i trčiš samo za vlastitu guzicu, da popraviš tonus vlastitih guzičnih mišića. Javnost je izuzetno nepovjerljiva kada su stražnjice feministkinja u pitanju: kakva je to pobogu guzica koja ne stremi fotelji ili muškom krilu kao svome krajnjem cilju? Ipak, moram priznati da je u Hrvatskoj situacija nešto povoljnija zbog pozitivne diskriminacije koju nameće EU, a i tradicija feminističkog djelovanja je, bez obzira na sve probleme, duboko ukorijenjena, pogotovo u Zagrebu. Mislim da su feministkinje u Hrvatskoj bolje umrežene zato što Hrvatska kako-tako funkcionira kao država, što se za BiH ne može reći.
RS: Blog Vlastita soba u potpunosti je posvećen pričama o pametnim i važnim kreativkama kroz historiju. Kako isticati žensko stvaralaštvo, a istovremeno izbjeći getoizaciju?
Bakić: Getoizaciju ne možemo izbjeći jer nas drugi na nju tjeraju. Najčešće se moraš izdvojiti da bi mogla doći do riječi, tek onda, tek kad možeš čuti svoj i glasove poput svoga, možeš uspostaviti komunikaciju sa glasovima koji su te cijelo vrijeme ušutkavali. Bila sam u par navrata zapanjena činjenicom koliko su žene nespremne javno reagirati jer nisu navikle povisiti ton ili ravnopravno sudjelovati u javnim raspravama. Muškarci najčešće s javnim istupom nemaju problema. Žene, međutim, zanijeme i prepuste muškarcima da vode glavnu riječ, kao da oni posjeduju monopol na govor. Čak i kad su među istomišljenicama, šute. Naravno, mnogi zaključe na osnovu toga da one nemaju što za reći, iako je jasno da problem nije u tome.
RS: Po tvom mišljenju, kakva je književna scena u našim državicama?
Bakić: Kakve su nam državice takva nam je i književnost – najčešće osrednja.
RS: Omiljene ‘domaće’ autorice i autori koje bi preporučila i drugima?
Bakić: Mislim da rasprava oko Ive Andrića govori najbolje o tome koliko je ideja „domaćeg pisca“ deplasirana. Domaća jaja obožavam – „domaćih“ se autora grozim. Oni autori koji imaju status svjetskih pisaca jesu upravo to – pisci svjetskog kalibra. Njih ću uvijek rado preporučiti, čak i ako ih taj „svijet“ još nije otkrio. Od umrlih su tu Šimić, Čudina, Čopić, Kiš, Stanković, Domanović, Krleža. Od mladih, Ristović, Andrijašević, Hrastelj, Savičević Ivančević, Begagić, Bekavac, Lipovec, Pogačar, Oblučar, Jagić, Brnardić, pjesnikinje AŽIN-ovke. Moja je the best of lista zapravo vrlo dugačka, pa puno imena moram izostaviti.
RS: U čemu nam može pomoći pornografija?
Bakić: U čemu ne? Zavisi, naravno, tko je to „mi“ i što to „mi“ od pornografije očekuje. Ako govorimo o ljudima koji se ne vole zamarati razmišljanjem – onda je posve jasno da se ni pornografijom neće ozbiljnije baviti. Interes za nju, dakle, najčešće završava tamo gdje muškarac svršava, kao da se iza porno industrije ne krije ništa osim tog individualnog čina onanije. Ženama, međutim, pornografija treba značiti puno više jer su iz nje najčešće posve isključene. Mislim da pornografija ima puno potencijala da žene seksualno oslobodi i omogući im da vlastitu želju ozakone i učine vidljivijom. Većina porno uradaka je, pa i ona koja ima queer predznak, namijenjena muškarcima koji znaju što im odgovara i ne boje se to reći. Treba, osim toga, raditi na tome da se žene koje u porno industriji rade osjećaju ravnopravnim članovima društva i da se skine stigma s njihovog zanimanja jer je to posao kao i svaki drugi.
Tamara, Radiosarajevo.ba
