Svašta se tu može vidjeti. Primjerice, stranica posvećena Pynchonovoj opsesiji fizikom, koja znatiželjnike upoznaje s pojmom ‘entropije’ i imaginarnom napravicom nazvanom ‘Maxwellov demon’, ključnom za razumijevanje Pynchonova romana Crying of a Lot 49. Posebno su zanimljivi brojni memoari (u pravilu rastegnuti na desetke stranica) privilegiranih duša koje su Pynchona upoznale glavom i bradom, uputile mu koju riječ ili čak s njime podijelile joint, a danas žive od virtualnog recikliranja uspomena, u jalovoj nadi da će iz kratkog susreta s književnom legendom iščeprkati koju mrvu slave.” Ovo ste mogli čitati u Booksinom Dossieru Pynchon prije četiri godine. U međuvremenu, ništa se nije promijenilo…
Kao da nema dovoljno bizarnih stvari povezanih s Thomasom Pynchonom, osmi maj od sad će biti poznat i kao Dan Pynchona u javnosti. Takozvani Pynchon in Public Day organizirala je grupa odanih fanova američkog pisca koji je osim po svojim velikim romanima koji su obilježili posljednja desetljeća američke književnosti, kao što su V i The Crying of Lot 49, jednako poznat i po gotovo opsesivnom zadržavanju vlastite privatnosti. Po tome bi Pynchona bez ikakvog suzdržavanja mogli usporediti s još jednim američkim piscem s čijim pisanjem, doduše, Pynchon nema ama baš nikakve veze, sa Salingerom. No, niti oni nisu jedini, pa je tako poznat i strah od pojavljivanja u javnosti književnice Harper Lee, autorice slavnog romana Ubiti pticu rugalicu.
Inače, od kraja 60-ih godina Pynchonova je slava rasla jednako kao i mistifikacija zbog odbijanja da se pokaže u javnosti. Povijest izbjegavanja javnih nastupa stara je nekoliko desetljeća, a gotovo je potpuno iščezao iz javnosti još početkom 70-ih. Godine 1974. odbio je pojaviti se na ceremoniji National Book Award gdje je njegova knjiga Gravity's Rainbow dobila nagradu.
Na sajtu posvećenom Danu Pynchona u javnosti možete naći niz savjeta kako da obilježite ovaj veliki književni praznik, od jednostavnih kao što je čitanje neke Pynchonove knjige ili knjige nekog od pisaca koji su ‘direktni Pynchonovi nasljednici’ poput Davida Foster Wallacea pa do onih koji su ga naveli kao veliki utjecaj, poput Dona DeLilla ili čak Williama Gibsona, pa sve do radikalnijih poteza kao što su organiziranje Philately Gone Wild klupskih večeri gdje će se gosti pojavljivati obučeni u Weimarske cabaret zvijezde i raditi slične zajebancije povezane s Gravity's Rainbow i drugim knjigama. Ili, najjednostavnije, potpisivati se na službenim dokumentima imenima Pynchonovih likova.
Zanimljivo je da se upravo na Dan Pynchona u javnosti ovaj pisac ‘javio’ Los Angeles književnom festivalu koji se proteklih dana održavao u ovom gradu. On je izabrao medij starog dobrog telefaksa kako bi se obratio organizatorima festivala zaželjevši im ‘dobre vibracije na festivalu’. Naime, jedan od zanimljivijih događaja na ovom književnom sajmu je izložba Pynchonovih prvih izdanja potpisanih njegovom rukom, a koje je sakupila Pynchonova prijateljica Phyllis Gebauer i njezin pokojni suprug Fred te ih donirali Knjižnici UCLA. Njih dvoje su Pynchona zvali jednostavno Tom. Gebauer je rekla i kako je Pynchon razmišljao da se možda i pojavi na festivalu i to na nekakav spektakularan način. “Rekao je kako je razmišljao da se padobranom spusti usred manifestacije. No ipak je na kraju samo poželio svima dobre vibracije”.
A što se dobrih vibracija tiče, zanimljiva je priča koju smo prije nekoliko godina objavili na Booksi o druženju Pynchona i kralja ‘dobrih vibracija’ Briana Wilsona.
Neven Svilar
