Svjesni smo situacije da je kapital odavno (unutar svijeta pojavne Kreacije) dominantan isključivo stoga što je ljudski um artikulisan tzv. linijom manjeg otpora i nekritički prima informacije o bitnosti ili bezvrijednosti određenog djela. Posebno je to nesmotreno na balkanskim prostorima  (da se ne upotrijebi grublji termin) obzirom da ne posjedujemo vrijednosne sisteme i mnogi od priređivača bilo kojih manifestacija – gdje bi autori trebali podastrijeti svoje uradke – su u funkciji monete, a ne Kreacije. Uz pomenuto dodajmo već znano da ponovljena laž postaje istinom… I tu smo. Rijetko se sreću oni koji ostaju dosljedni analitičkom i fenomenološkom kodu u pristupu. Ako ništa, iz razloga što iscrpljuje obzirom da se mora vladati materijom i (u principijelnom slučaju) prilikom obrazlaganja bilo kog djela doći u sukob s autorom zbog njegovog defektološkog poimanja i saživljavanja s Kreacijom koja publikovanjem (puštanjem u javnost) postaje sve samo ne njegova. Ili, preciznije, njegova samo kao onog ko percipira. No nije na vrijeme znao presjeći nesretno omotanu pupčanu vrpcu koja je ovita oko njegovog rada tako da svakim pomakom se neupitno guši.
U ovom momentu (momentu (po)javnosti djela) neminovno dolazimo do pitanja koliko autor ima prava nad djelom?! Ili, možda, koliko djelo ima potrebe za autorom? Sagledavajući uradke, koja su odolila ispitu pred drevnosti, nisam naišao niti na jedno koje gotovo u cjelosti nije autonomno. Što time pokušavam da kažem? Naime bilo koja Kreacija je bljesak; odgovor onog koji gleda i proživljava na pojavu koju je percipirao u iskazu koji mu je najimanentniji. Nije to autorov cjelishodan odgovor na pojavu koja se naziva život. Da je tako bilo koji od stvaralaca bi realizovao jedno djelo ili, ako bi se radilo o opusu, opetovano u varijacijama iskazivao ono što je prvim otjelovio. Neminovno to vodi ka konstataciji (ili promišljanju) da je autorsko djelo partikularni pristup dominionu unutar percepcije određene pojave ili sličnog. Ako tu tezu prihvatimo kao zasnovanu pitanja koja možemo podastrijeti pred djelo se kreću unutar kompletnosti unutar zadanog konteksta (relacije unutar samog djela). Ostalo bi bilo neozbiljno i nikakve negativne analize i promišljanja oko takvih upita ne bi objektivno mogli nauditi vrijednosti koje djelo kao takvo posjeduje. Problem iskrsava ako se uoče manjkavosti i na pitanja koja samo djelo nameče pred publikum nemaju odgvore. Ne vidim osnova da bilo ko ko i pokuša da se nosi sa Kreacijom kada to „nešto“ ostvari ne može imati kvalitetan odnos spram „rođenog“ te svaku analizu kojom nije zadovoljan poimlje kao atak na osobnost neminovno zauzimajući gard koji je nepotreban. Djelo ne treba šančeve ni koplja; njemu je neophodna infrastruktura da dođe do publikuma kako bi živjelo. Omogućimo mu to, toliko mu dugujemo.Ili… (Gdje je ogledalo?)

Emir Sokolović