Opravke uglavnom iziskuju neizvjestan vremenski period s nedostatkom alata, servisna mreža je vrlo često slabo razvijena, svi pokušaji uvoza rezrevnih dijelova i opreme, nebitno jesu li s istoka, opet su krajnje sumnjive kakvoće, premošćavanja su vrlo neizvjesna, uglavnom oporavak je dugotrajan, terapija iscrpljujuća, a troškovi enormni.
A, neki su ga bogme tetovirali na puno nezgodnijim dijelovima tijela, tamo gdje ti se može iscrtati prilikom svake pa i najmanje nužde onako razvučeno poput osmjeha podsjećajući te na dane kad je mehanizam još sasvim dobro funkcionirao; mirišljav, ovlažen i podatan. I može se reći da je u tim vremenima i tim slavnim danima sve bilo za pohvaliti se i sve je šljakaklo kao na traci. Ali kako ju zaboga otamo u neprilici maknuti, kad ono naše moždane antene nisu više na istim frekvencijama i kada nam se drugi ubacuju u program poput dosadnih talijanskih tv stanica u Istri. Kako se praviti da nam ne smeta kada umjesto onog kratkog loga koji označava minule uspomene, a sad se šepuri kao najava neke stranjske stanice na kojoj su programi potpuno drugačiji i na kojima ti više nisi pa niti u sporednoj ulozi.
Tako je to s tetovažama; jednom nam one znače sve, pokazujemo ih okolo kao kakve uspjehe, dobitke na lotu, kao diplome, književne nagrade, potvde koje su nam bile prijeko potrebne, kao najdraže trofeje. Dočim, već u nekom slijedećem grozomornijem trenutku one nam predstavljaju smetnju kao podsjetnik na nešto čega bi se najradije riješili, s time za svagda raskrstili, uništili dokaze i zatrli spomen kao da ga nikad nije ni bilo. Ali, avaj! Ne možeš, ma koliko da strugao one se zavlače sve dublje i dublje, sve više i više; pod kožu, u krvotok, mile nam po organima, po ganglijama, a ponajviše po duši ranjenoj, trošnoj, izgubljenoj.
A, sve je u onim primordijalnim vremenima bilo još fino i friško, svijetlo i prozračno, puno neke slatke nade i očekivanja, puno napete želje i nekontrolirane strasti. I misliš trajati će vječno, do posljednjeg daha, do posljednjeg smrtnog hropca kada naša duša napušta ovo što neki zovu dolina suza, a mi vječno sretni, vječno zapanjeni, puni neke treperave nade i optimizma. Označeni tetovažom kao registracijskom pločicom.
Da, ali problem nastaje kada sve lađe potonu, kada sve padne u vodu, kada onaj prvi zanos splasne, a naiđu tmusti životni oblaci i kada radosti ni za lijeka, a žalosti na pretek. Svi oni crteži, sva ona ornamentika, sva ona sunca i srca, želje i pozdravi, ratnički pokliči, mačevi, zmajevi, udavi, strijele,  bombe, rašpe, livorveri, munje i gromovi, nacionalni simboli, pritom naročito nemušto izvedeni simboli propalih vojski… kad je sve najvješćivalo snagu i pokret, zanos, slatku napetost iščekivanja, zoru novoga doba, najedanput nestane, povuče se poput jutarnje magle, sabije se poput loše obrane u šesnaestercu.
Što tad, brajkoviću moj, a ti si iscrtan poput dječije slikovnice?!
Ili pak, dok ploviš nepoznatim morima pun slatkastog očekivanja povratka, naleti ti neki Nemeš i poput tornada sruši sve što si uporno gradio, hranio i zalijevao tu nježnu ljubavnu biljku zasađenu na trusnom terenu emocija, osjećajnosti, najtanahnijih osjećaja i vjere.
Kažu da u ljubavi i ratu nema pravila, no kako poslije jedne takve iscrpljujuće bitke i poraza kada se poput prebijenog pseta vraćaš natrag pokoren i izranjavan, kako skinuti takvu tetovažu nakalemljenu u samom centru bitisanja, u srži bića? Možda nekom novom za koju ćeš vjerovati da ćeš imati više sreće, koja će se pokazati sretnijom, ljepšom, uspješnijom. Hoćeš li možda, nakon niza promašaja, s novom tetovažom pogoditi ili pak tek možda biti pametniji za tetovažu? Teško. Tetovaža na tetovažu, nešto kao kad se utopljenik pokušava uhvatiti za slamku spasa, ali ona je samo slamka; nejaka, lomljiva i nemoćna da izvuče neku takvu grdosiju kao što si ti.
Nekima se, navodno posrećilo izvući pa i iz takvog gliba, no odgovorno tvrdim da se s tetovažom teško nositi, pa bio to i onaj leptirić na zaobljenoj stražnjici, koji nam onako zagonetno svojim klepetom navješćuje kakve se sve radosti tu blizu kriju, ali i takvog naoko pitomog ga je teško uhvatiti, ukrotiti, a kamoli trajno pohraniti u svoju zbirku (pripitomljenih) leptira.
Zašto se onda pobogu tetoviramo kad i mala djeca znaju da države i carstva nastaju i propadaju, vojske dolaze i odlaze, veze se pletu, ali i raspliću, omiljeni nam klubovi gube i dobijaju, ljubavi dolaze i prolaze, a pravda i istina su rastezljive poput žvakaće gume i sijaset kontradiktornosti kojima svakoga dana, svakoga trena svjedočimo i kad zapravo starimo i sve ono što je bilo nekad već slijedeći trenutak nestaje poput klepeta ptica na horizontu, odlepršalih iz naših života i iz naših srca.
Čemu onda taj nadljudski trud, postoperativna bol, vjera i ufanje?
Jesu li tetovaže poput fotografija, pokušaji zamrzavanja vremena, materijalizirana naša sjećanja, ukroćavanja ili sažimanja sila kojima ne upravljamo, jer ima i takvih kojima se pripisije i takva iscjeljiteljska narav, ili su one tek samo prosti hir mladosti, ushićenje trenutkom ili pak samo poruka, koju bi smo mogli, a da se ne bodemo i običnim SMS-om odaslati?
Dobro, one su nekada uistinu bile onovremeni SMS-ovi i u tom smislu im iskazujem stanoviti rešpekt, no danas zaboga kada imamo priliku staviti običan pano na sebe ili display na čelo na kojem će se izmjenjivati poruke, događaji, lica, znakovi, simboli, šifre, na kojima uostalom možemo iznijeti i našu programsku deklaraciju, te priopćiti sveudilj sve što nas tišti. Zapravo sve o čemu mislimo, čemu se nadamo i kamo idemo, možemo i imamo to nepregledno more mogućnosti koje nam udjeljuje ovaj začudni tehnološki trenutak, nu mi se i dalje ograničavamo na uskom prostoru našeg potrošnog tijela i trpimo nesmiljene bolove da bi željeno učinili samo jedanput. Pa nek se poslije i kajemo.
Tvrdnja o ovisnosti o tetovažama mi je pritom od smiješnijih, iz prostog razloga što je sve to onda postaje teški miš maš, te se onda ne zna ni kako je ni s čim je počelo, kako je se nastavilo, niti kako će se završiti. Rekosmo, tetovaža na tetovažu, kao stalno srljanje u poraz, stalni autogolovi tako da tu nikakva taktika više ne pomaže. 
Da se primjetiti da se umijeće tetoviranja od onih prvih najprimitivnijih, iz ere klinastog pisma, pa do dan danas razvilo do slobodno se može reći neslućenih razmjera i one doista pričaju jednu neiscrpnu priču, napose ratničku i ljubavnu, dočim su one danas, kada je tetoviranje preraslo u posao, postale, čini se, samoj sebi svrha. Tetoviranje je izgubilo onu oštricu poruke, aureolu tajnovitosti iliti pak opasnosti, jer nekad je istetovirani tip bio frajer, danas je svaka šuša uklizala na taj sveti teren i otkinula od tetoviranosti ono najbolje što je nekoć imala. Otkinula joj je tu draž koju su samo najposvećeniji mogli imati.
Ako je u birtiju ušao tip s mornarskim sidrom na nadlaktici, boksačkom rukavicom iliti pak sa srcem strijelom probodenim, svi bi se razmaknuli. Nu, danas uđe klinjo zamazan tintom poput neke avangardne črčkarije, nitko ga niti ne primjećuje, pa će ga poneka konobarica prije prijezirno pogledati, nego ponuditi pićem. U tom smislu najkomičnijine mi je kada ono ispišu ime na glagoljici ili bosančici, dočim ni s latinicom baš ne saobraćaju.
Tetoviranje je nekada imalo posebnu svrhu i naravno estetiku. Ono je označavalo pripadnost plemenu, određenoj kasti ili je imalo stanovitu poruku odnosno identifikaciju, te je jedno od najpoznatijih tetoviranja u ovim krajevima bilo tetoviranje Hrvata iz Srednje Bosne, točnije Hrvatica i to ženske djece od 5-15 godina, jer jedino tako su tamošnji ljudi mogli odvratiti nezajažljive i drčne Turke od poturčavanja ili grozomornog ‘prava prve bračne noći’. Te je u nedostatku modernijih kemijskih srestava ustinu frapantno što se sve koristilo da bi se napravila tadašnja tatoo smjesa. Evo jednog recepta s područja Kupresa; u prokuhano majčino mlijeko bi se dodavalo gareži i tinte, sve to bi se onako miješalo do željene konzistencije, a zatim bi se, uvjeravajući djevojčicu da je ništa neće boljeti, užarenom iglom radili simboli križeva po rukama ili vratu, tamo di je najuočljivije.
Eto, tetoviranje je imalo i takvu svrhu, i neki kažu da tu je zapravo tajna opstanka tamošnjih Hrvata, i ta tradicija tetoviranja vremenom je prerasla u istinsku umjetnost, te se i proširila, tako da se sjećam i moje prabake u Hercegovini i njenih prekrasnih tetovaža po koščatim rukama, kojoj sam onako kao radoznali klinac uputio bezbrojna pitanja u vezi toga u pokušaju njenog dešifriranja, jer tatoo je tada značio nepatvorenu priču i za dječiju maštu sjajnu avanturu.
Osim križeva simboli koji su bili najčlešće istetovirani su; grančice (jelice), klasje, zvjezdice, sunce, mjesec ili pak kolo koje simbolizira obitelj ili ograda koja simbolizira kuću i dvorište. Naravno da tadašnji muškarci nisu tetovirali te ‘nježne’ simbole, tetovirali su mačeve, buzdovane, noževe, i sva moguća oružja i to pod utjecajem slavenskih junačkih pjesama. Poslije su se počela tetovirati imena i godine što se pripisuje modernijoj školi. Navodno je bilo i podvrsta tetovaža, recimo, ratarskih, pa je tako bilo pokušaja tetoviranja i upregnutih volova!
Tetoviranje se vršilo i prigodno, za nekih posebnih datuma ili svetaca, a jedno od takvih tetoviranja je zamišljeni prijelaz u momačko doba, a kako se vjerovalo da je to samo po sebi bolno tako bi se i neka tetovaža složila, pa nek se dotični sjeća točno tog trenutka kada je postao momak i kako ga je to samo boljelo.
Interesantno je da su komunističke vlasti prilično prezrivo gledale na tetoviranje, a sve na fonu omalovažavanja duhovnog, gradeći onaj poznati ‘raj na zemlji’ koji smo navodno živjeli, ta se zanimljiva navada tetoviranja se već pedesetih godina prošlog stoljeća pomalo gubi, te su danas rijetke žene ili bake kod kojih možemo naći te stvari. No, da ipak ima i dalje tragova, odnosno nastavljanja tradicije, možete potražiti na fejsbuk stranici ‘Tradicionalno tetoviranje Hrvata’.
Naravno da tetoviranje nije bilo u svrhu samo lijepoga; ljude su tetovirali da bi ih označili, npr; na neposlušne robove u starom Rimu stavljali su žigove tj. stigme pa čak i na lice, no to su bili brutalni načini koji naravno u svakodnevnici nisu nikada zaživjeli, te teza da je tetoviranje stiglo u ove krajeve s Rimljanima prilično je diskutabilna. Prije će biti da su zapravo Sikhti naši praoci po tetovažama i kako smo na kolima i točkovima stigli iz tih krajeva tako smo, čini se, donijeli i te navike.
Tatoo je ostala do danas neispričana priča, a Pjesma ovako kaže; ovaj svijet je fuckin’ / ok za njih, ali bad za nas / ja sam black tatoo u koži zemlje zauvijek / ja sam black tatoo, black tatoo i ostajem…