Svjesna je da će sva evoluirati za vrijeme pira; svjesna je da ni na jedan mogući način ne može biti ta koja je izigrana. Suđaje su dodijelile njenoj strpljivosti i istrajnosti gromoglasno odijelo Djeteta kojem je i Sotona zavidio. Nije čekala mnogo jer su prvokacije bile više no bolne. Čekala je 37 godina. 10. novembra 1891 stalni zatočenik Muze izdaje svoje sljedbenike prešavši u vječno. To biva još jednim nepobitnim dokazom da sve osim te crne nevjeste biva tuđe; jedino smrt je lična. Zahvaljujući bogatstvu života crnog demona što se ceri neto po smrti počinju kolati legende i počinje da se ispreda mitska epopeja ravna Homerovoj. Niko nije ni slutio da se kult ličnosti, koji je brižno njegovan, nalazi u vidnoj oprečnosti sa vrijednostima istog kao poete. Bogatstvo života trebalo bi prevashodno da ima za zadatak da nam omogući lakše rješavanje rebusa koji svu svoju iskonsku snagu poprima tek po stapanju života i djela. Ni u kom slučaju ne želim da se negira čin tih dobrih ljudi koji znaju izraziti zahvalnost Največem, ali njihova neukost ih nagoni na nešto što nikada ne bi učinili da im je blagovremeno predočeno u koju su se pustolovinu upustili. Misterije treba pojašnjavati, a ne činiti ih još nedostupnijima kao što su sami učinili. Uzimajući u obzir dobrohotnost ne možemo a da im ne praštamo. Sam Rimbaud je govorio da su pisanje i život podudarni i jedinstveni; da se život piše, a poezija živi. Samim time je svaki pokušaj razdvajanja homogene cjeline, kao što je la poesie, apsurdno. Blijedi nakot koji se dograbi dotičnih informacija, zahvaljujući usmjerenosti kroz sfere striktno racionalnog, dolazi do zaključka da bi izostavivši legendu samo djelo izgubilo svoju vrijednost. Možda sam kult ličnosti jeste nešto što mu je posthumno dodijeljeno od nepoznatih Sila. Autor je sam naglasio:
“Bez misli, bez riječi, pozvan od daljina,
S dušom, od ljubavi silno opijenom,
Na put ću da pođem, poput ciganina,
Kroz prirodu – srećan kao s nekom ženom.”
Mišljenja sam da nam predhodno izrečeni stihovi uveliko potpomažu da dođemo i do rješenja, ako se to tako može nazvati, poimanja pjesnika. Kao da je predpostavljao poteškoću na koju bi mogao naići, jer moraćete se složiti da ni najmanje nije lako otkloniti sa trona lik homerovskog pjesnika starca i zamijeniti ga mladom buktinjom koja sgara. Iz stihova, koji su kristalno jasani, proističe zaključak da pjesnik stvara u nesvjesnom stanju, a pridodavši k tome i izjavu jednog od klasika koji, između ostalog, kaže da se najviše užasava svjesnog elementa u pjesmi, sasvim jasno se kristališe misao (zanemarujući koliko bila fantazmagorijska, a neće ukoliko načinu promišljanja pridružimo i dimenziju transcedentalnog) da je pjesnik samo metafizička spona neznanih nam Sila i bjeline papira koju treba osmisliti. Svojevremeno je neko zapisao da Bogovi govore prvi stih, a da je na nama da ga razvijemo dalje u pjesmi; uspješno ili loše – to ovisi isključivo o nama.
Dalo bi se sve gore rečeno onda svesti na misao da poezija predstavlja međuprostor ispunjen formom življenja u čijim zlim namjerama se nalazi oružje; smrtonosno oružje u vidu djetinjastva.
Poslije izrečenog uvoda ubjeđen sam da će osnovna teza razmatranja “Artur Rimbaud – nezasito prokletstvo” biti bliža, a samim time priuštiti vam niz ushićenja.
Prokletstvo. Anatema. Izgvorivši te pojmove ne možemo a da nam se ne predočava vizija nečega što je samo po sebi obskurno i što nam dolazi kao jeka pogrešno igrane karte Bogova. Ipak postoje načini da se koriguju; i to ljudske. Zvuči pomalo iluzorno, jer ko je čovjek!? Ima li on upliva u Božansko? Saglasan sam s time da ima pravo, ali time nije ništa riješeno jer nam se nameće pitanje mogućnosti. Intrigantno je i pitanje na koji bi se način moglo ublažiti prokletstvo. Počnimo od predpostavke da Anatema nije ukorijenjeno stanje. Prije bi se dalo govoriti o tome da je stećeno bilo to uobraziljom, religioznim odgojem od rane mladosti ili pak autosugestijom. Iz tog proističe da je prokletstvo samo osjećaj Prisuća kojeg, spoznavši mu iskon, se uopšte nije teško osloboditi. Također nije rijetka pojava da se prokletstvo poistovjećuje sa ojađenosti i nesrećom. Jeste da sva tri stanja duha egzistiraju u sferama transcedentalno-metafizičkog , a što ne potvrđuje njihovu istovjetnost.
Osim prokletstva postoji još jedna od specifičnosti koja karakteriše kreativne ljude (umjetnike), a koja se najčešće oslovljava sa pjesničkom kobi. Pjesnička – najvjerojatnije jer je kod tog soja najtransparentnija, ali ni u kom slučaju ne isključuje pripadnike drugih izraza umjetnosti. Obzirom da smo predhodno konstatovali postojanje metafizičke dimenzije, izravno proističu i neke zakonitosti u toj sferi.
Djelotvornost Anateme se manifestuje u više vidova. Najuočljivija je u sukobu i prožimanju dva osnovna principa, a to su vita contemplativa i vita activa o kojima govori njemački ideolog Niche u djelu “Osvit” fragment 41, a u kojem se kaže:
“Ne zaboravimo, mi, kao ljudi vita contemplativa, kakvo zlo i nesreća su se kao različite naknadne posljedice kontemplacije nadvili nad ljude vita activa – ukratko, kakvu vrstu protivračuna ima da nam sastavi vita activa ako se i suviše ponosito razmećemo pred njom svojim dobroćinstvima. On bi nam na prvom mjestu pokazao takozvane religiozne prirode čiji broj preteže među poklonicima kontemplacije i koje, prema tome, predstavljaju njihov najoštriji tip. One su u svim vremenima djelovale njihov najoštriji tip. One su u svim vremenima djelovale u tom smislu da praktičnim ljudima otežaju život i da im ga, gdje je god moguće, ogade: da nebo zamrače, sunce ugase, radost pomute, nadanja obezvrijede, djelatne ruke parališu – sve to su znali kako da učine, baš kao što su za tegobna vremena i osjećanja imali svoje utjehe, milostinje, priticanje u pomoć i blagoslove. Na drugom mjestu nam može pokazati umjetnike koji su nešto rjeđi nego religiozne prirode, ali još ipak česta vrsta ljudi vita contemplativa…”
Citatom Tomasa Manna iz pripovjetke Tonio Kriger” saznaćemo nešto detaljnije o manifestaciji tog vida Anateme:
“Ne spominjite poziv Lizaveta Ivanovna! Književnost uopšte nije poziv, već prokletstvo – neka Vam je znano. Kad počinjemo da ga osjećamo, to prokletstvo? Rano, užasno rano. U doba kad bi s pravom trebalo da živimo u skladu sa bogom i svijetom. Počinjete da se osjećate obilježenim, osjećate zagonetnu suprotnost između sebe i onih drugih, onih sebičnih i valjanih, sve dublje i dublje zjapi onaj ponor ironije, nevjerovanja, opozicije, saznanja, koji Vas dijeli od ljudi, i o tada nema više sporazumjevanja…”
Drugi vid bi bio osjećaj neprestanog prisustva Sila i poimanje koje se nameče da sve ima svoj uzrok. Prkositi Bogovima niko se ne usuđuje. Ko je taj da čini dobro. Zar nije na Bogovima da to čine. U hinduskoj mitologiji ima interesantna neman po imenu Ašara. Nalazi se u predjelu želudca i u trenutcima kada čovjek počne činiti dobra djela ona ga muči i povlači se tek pošto zlo nadomjesti pređašnji princip. Otkrivanje tajni je također kažnjivo kao i činiti dobro, a radi čega je Rimbaud izgubio nogu, a po tom i život. Da bi se najvjerodosojnije predstavilo prokletstvo jednog od miljenika Bogova detaljno ću citirati “Uvod” u “Pustinje ljubavi” dozvolivši da posthumno govori sam o sebi.
UVOD
Ovi spsi potiču od jednog mladog, sasvim mladog čovjeka, čiji se život odvijao nije važno gdje; bez majke, bez rodnog kraja, ne vodeći brigu ni o čemu poznatom, bježeći od svakog moralnog pritiska, nalik na život već mnogih kukavnih mladića. Ali on, toliko mrcvaren i toliko smućen, da je samo dospio do smrti, kao do jedne strašne i kobne nevinosti. Pošto nije volio žene – iako pun krvi! – on je bio vaspitao svoju dušu i svoje srce, svu svoju snagu, u čudnim i tužnim zabludama. Iz snova što slijede – njegovih ljubavi! – koji su ga obuzimali u njegovim posteljama ili na ulicama, iz njihovog nizanja i njihovog završetka, proističu pitoma religiozna razmišljanja. Možda će se neko sjetiti stalnog sna legendarnih muslimana, – koji su ipak srećni i obrezani! Ali pošto ova čudnovata patnja posjeduje izvjesnu onespokojavajuću vlast, treba iskreno zaželjeti da ova Duša, koja je zabludjela između svih nas, i koja, kao što izgleda, želi smrt, nađe u onom trenutku ozbiljnu utjehu i da bude dostojna!
Emir Sokolović
