Njegovo “otkriće” prihvatio je dio ovdašnjih kolumnista uvjerenih da je to prvorazredni skandal. No, kako je moguće da jedan akademski slikar nije čuo za zenitizam?
Doktrina šoka
Ipak, pitanje primjerenosti dara svejedno se može postaviti. Uz one koji su zenitizam slavili, poduža je lista i onih koji su s idejama pokreta argumentirano polemizirali. Stvarnost 20. stoljeća, uostalom, dala je neke nove okvire tumačenja avangardističke doktrine šoka. No, je li simbolika dara doista usporediva s tim da “ Angela Merkel posjeti Izrael i daruje premijeru Benjaminu Netanyahuu u Yad Vashemu reprint prvog izdanja knjige ‘Mein Kampf’ Adolfa Hitlera”? kako piše Mateš.
Prvi broj Zenita objavljen je u Zagrebu 1921., gdje je izlazio do 1923., kad se Micić – bijesan zbog reakcija na tekst o Stjepanu Radiću i hrvatskoj kulturi – seli u Beograd. Časopis je objavljivao priloge na nekoliko jezika te uveo niz novina u likovnoj umjetnosti, opremi i tipografiji. Popis suradnika bio je impresivan: uz istaknuta imena ovdašnje likovne scene, na njemu su i neka od najvažnijih imena međunarodne avangardne scene.
S europskom avangardnom braćom imao je mnogo toga zajedničkoga: zagovarao je ideju radikalnog kulturnog i umjetničkog otvaranja prema međunarodnom prostoru, rušenje starih vrijednosti i uspostavljanje nove kulture.
Među tim idejama bile su i one o balkanizaciji Europe, barbarogeniju, a polemike o njima nisu utihnule do danas. Časopis je zabranjen 1926. zbog širenja “komunističke propagande”, a Micić je otišao u Pariz iz kojeg se vratio devet godina poslije. Sve u skladu sa školskom pričom o avangardnim umjetnicima, s kojima je Micić, nažalost, dijelio još nešto: ideološko zastranjivanje. Drugu polovicu života proveo je kao paranoični srpski šovinist, proskribirani umjetnik čija su djela bila zabranjena, a on zatvaran.
Komunicirao je s malo ljudi i za život zarađivao prodajući žvake po beogradskim ulicama.
Časopis i priča o njemu gotovo su utonuli u zaborav. Ponovnom afirmacijom i smještanjem u prikladan kulturno-povijesni kontekst, ističe povjesničar umjetnosti Zvonko Maković, prvo su se počeli baviti veliki hrvatski istraživači kulturne baštine Vera Horvat Pintarić i Aleksandar Flaker, a potom srpski – Vida Golubović, Irina Subotić, te Jasna Jovanov, da bi od 1980-ih niz zagrebačkih i beogradskih znanstvenika nastavio istraživati taj dio kulturne baštine. Održan je i niz izložbi, mahom u Zagrebu, na kojima je fenomen zenitizma, napominje Maković, dobro prikazan.
Prošlih su godina i u Hrvatskoj i u Srbiji tiskani reprinti časopisa. I za reprinte, baš kao i za originalne primjerke časopisa, prema riječima Dražena Dabića, vlasnika online knjižare antikvarnih i bibliofilskih izdanja, u svijetu vlada golem interes. Upita ima odasvud: od privatnih kolekcionara do njujorške MoMA-e.
Zvonko Maković, kao i brojni povjesničari umjetnosti, značaj te etape povijesti smatra neupitnim: – Časopis Zenit i pokret zenitizam najartikuliraniji su avangardni projekt u našoj kulturnoj povijesti. Javlja se 1921. godine u vrijeme kad je udarni val avangarde: kubizam, futurizam, ekspresionizam, dada – počeo jenjavati. Međutim, i taj kasniji datum je važan jer nije bio usamljen i njega treba gledati u kontekstu srednjoeuropskih avangardnih pokreta, posebice Češke i Mađarske, gdje su oni bili najartikuliraniji.
Činjenica da je Micić surađivao sa svim tim srednjoeuropskim, ali i berlinskim i ruskim avangardnim umjetnicima govori da je Zenit naprosto neosporiva kulturna činjenica koja je participirala u međunarodnoj avangardi. Uostalom, unutar Zenita djelovao je jedan Vilko Gecan, jedan Josip Seissel, čija je slika “Pafama” prva apstraktna slika u našoj umjetnosti.
Loši potezi
Lista umjetnika, u Hrvatskoj i Srbiji, na koje su utjecale ideje zenitizma poduža je. Umjetnik Vlado Martek dobro je upoznat sa spornim mjestima Micićeve biografije, no to ne mijenja stav o pokretu.
– Zenitizam je bio pokret koji ne samo da je okupljao hrvatske, srpske i slovenske umjetnike nego ih je povezao s tadašnjim tendencijama u svijetu. Bez obzira na to što su u prvi plan stavljali kreativnost i ideju oslobođenja, shvaćali su važnost kritičkog odnosa prema okolini i tradiciji. Shvaćali su da umjetnost ne samo kao čin protesta nego i kad postane sama sebi svrhom može poslužiti kao emancipatorska društvena snaga. Ego tih umjetnika nije umanjio njihovu sposobnost da čuju i vide svijet oko sebe, uhvate duh vremena.
Apsurdno je objašnjavati smisao pojedinih provokacija – bili su anarhisti, koji se po definiciji rugaju svemu. Važnije je da se radi o umjetnicima koji su otvarali nove horizonte i zbog toga su beskrajno važni za ove prostore. Istina, preko leđa redakcije prelomila se nacionalna manipulacija, njihova sposobnost obuhvaćanja krajnosti na kraju ih je došla glave, ali s plodnom vodom ne treba baciti i dijete. Micićeva sudbina – proces pretvaranja u rigidnog nacionalista je strašan, ali nije ništa manje strašan od Krležine sudbine i njegova pretvaranje u rigidnog komunista. Ukratko, ostaje koncept, spomen na ideju u koju samo jako maliciozan čovjek može upisati nešto loše.
Ni Zvonko Maković u Tadićevoj gesti ne vidi ništa sporno: – Riječ je o reprintima u izdanju Nacionalne biblioteke Srbije, a kojim se obrađuju dio naše zajedničke prošlosti i u kojima su sudjelovali veliki istraživači te zemlje. Gestom se misli dobro jer se njome govori o vremenu kad smo zajednički participirali u Europi. Uostalom, još prije nego što je NBS izdao taj reprint, u Zagrebu je naklada Horetzky izdala vrlo precizne reprinte časopisa. Ta činjenica samo govori da i u Hrvatskoj i Srbiji postoje ozbiljni znanstvenici koji istražuju kulturnu prošlost i kojima je stalo da razumiju jezik, u ovom slučaju avangarde, koji je bio i referentni jezik u europskim gibanjima.
Svima koji se bave avangardom jasno je da se tu ne radi samo o zanesenim posvećenicima. Loši potezi dio su njihovih biografija, ali priče o ideološkim zastranjenjima nisu jednostavne. Boris Perić, autor romana “D’Annunzijev kod”, smatra da zastranjenja za samu avangardu nisu bila presudna.
Medijski šum
– Ti poetski iskazi i izjave uglavnom se shvaćaju kao snažne osobne metafore autora koje se podvode pod radikalnu kritiku, odnosno ismijavanje građanskog društva. Talijanska avangarda, s današnjeg stajališta, može se opisati kao dominantno desna, no Marinetti u doba ranog futurizma nije bio fašist niti se futurizam tretira kao protofašizam. Pitanje naknadnih političkih angažmana druga je priča. Kad Micić izlazi s konceptom barbarogenija, nakon Nietzscheova nadčovjeka ili superuoma D’Annunzija, to ne ravna put nacizmu i fašizmu, nego je nešto što dolazi iz samog umjetničkog projekta. Zenit je časopis kojim se možemo ponositi, za koji su pisali važni ljudi i nije jednoobrazna priča koja se smije tretirati kao glasilo neke prošle ili aktualne ideologije.
Priča o darovanju reprinta u biti je jednostavna. Konačni stav formira obrazovanje, politički stav i senzibilitet. Ili, kako zaključuje povjesničar umjetnosti Branko Franceschi: – Zenit je među ostalim i činjenica hrvatske kulture, pa su zanemarivanje, potiskivanje ili pretvaranje da ne postoji najgore što možemo napraviti. Nikad ne smijemo zaboraviti da razumijevanje umjetničkih pojava, bile nam one drage ili ne, ovisi o racionalnom i neostrašćenom razmatranju cjeline njihovih estetskih parametara, povijesno-kulturnog konteksta, te osobnog stanja i stavova autora. Zenit odlično odražava složenost ne samo naše, regionalne i europske kulturne prošlosti, nego i sadašnjosti. U tome su snaga i važnost njegove poruke koje ne treba ni pravdati ni napadati, već ih treba stalno imati na umu i ne bojati se bilo kakvih konotacija, već ih objektivno proučiti i integrirati u totalitet naslijeđa.
U načelu, poklanjanje bilo kakvog reprinta ne smatram dostojnom gestom, ali kad je već tako, mislim da bi bilo duhovitije da je predsjednik Josipović reprint Zenita, koji je Horetzky objavio zajedno s reprintom ostalih referentnih regionalnih avangardnih časopisa, poklonio predsjedniku Tadiću. U konačnici, valjda nam je svima jasno gdje stojimo sa susjedima i njihovim predsjednikom, pa su interpretacije mogućih pozadinskih značenja poklanjanja reprinta Zenita medijski šum koji neće pridonijeti objektivnom sagledavanju bilo čega. Ta loša navada je obilježje trenutnog stanja našeg kulturnog prostora i jedini siguran poučak cijelog slučaja.
Piše: Adriana Piteša
