Peti broj, prikladno nazvan Paralelni vrtovi, donosi razgovore s današnjim pjesničkim, književnim i multimedijalnim umjetnicima i daje jedinstveni presjek stvaralaštva u Hrvatskoj i susjedstvu. Izbor tema i sugovornika je prilično šarolik, no moglo bi se reći da dvije teme posebno dominiraju u razgovorima, a to su poezija i feminizam.
Knjigu otvara intervju s pjesnikinjom i feministkinjom Dubravkom Đurić koja otkriva ponešto zanimljivosti o srpskoj kulturnoj sceni i statusu kojeg poezija tamo (ne)uživa, kao i viđenja suvremene kritike koja je sve samo ne suvremena.
O mlađoj generaciji pjesnika u Srbiji govori i Maja Solar, te ističe kako se poetske prakse kreću od tradicionalnih do radikalnih, te kako osobito iskaču urbane narativne poetike i performansi: autori preuzimaju kolokvijalni jezik, te spajaju pop kulturu i tehnologiju. Solar govori i o osobito zanimljivom povezivanju performansa i poezije, čime se i sama bavi u suradnji s pjesnikom Dušanom Pržuljem, te je jedan od takvih performansa bio svojevrsna podrška fakultetskoj blokadi u Hrvatskoj kojom je Solar bila oduševljena.
Još jedna žena, Adriana Zaharijević, odgovara na vječito pitanje zašto se mlade žene prema oznaci feminizma odnose kao prema stigmi, iako danas ubiru njegove plodove, a Renata Jambrešić Kirin priča o ženskim ratnim iskustvima i subnorskoj politici pamćenja u kojoj je bilo mjesta samo za mrtve junakinje i majke poginulih heroja. Seksualnost i brak bili su u partizanskim redovima, po njenim riječima, tabu podjednako kao i poratne odmazde.
Poslije razgovora u ozbiljnom tonu i o ozbiljnim temama, neobično iskače intervju s Biljanom Kosmoginom, autoricom fantastičnih erotskih priča i balkanskom queer kraljicom koja se na svoj jedinstven način razračunava s posrnulim društvom kojeg prepoznaje svuda oko sebe. Biljana, koja i preko papira pršti energijom, bez sustezanja otkriva pozadinu svog rada, ali i svoje osobnosti:
Nezadovoljstvo je dobar pokretač umjetnosti, a u mnoštvu nametnutih konstrukcija i konvencija, dobro se osećam ako bar malo ‘mutim vodu’ ili ‘talasam’. Bolje korespondiram sa sirovim mesom i prosutim mozgovima, krvlju, spermom i urinom, u odnosu na slatki von vanilinih šećerlema i krofnica. To je moj izbor, moj žig, a možda i prokletstvo.
Naravno, kako je ovaj tekst prekratak za prikaz apsolutno svakog intervjua, reći ćemo samo da u Paralelnim vrtovima možete čitati i o rodnim odnosima u islamu, zašto je pokrenut portal cunterview.net, kako izgleda selo Vršec u Bugarskoj kojeg čine gotovo samo očevi i djeca čije su majke na privremenom radu u Italiji i o mješovitim brakovima u Mostaru i Vukovaru. Tu su i opsežni razgovori s Marinom Šur Puhlovski, Oljom Savičević Ivančević, Gordanom Duhačekom i knjiškim moljcem Božidarom Alajbegovićem, no ono što im je svima zajedničko je činjenica da Darija Žilić hrabro ispituje bolne i osjetljive teme, te odnose na kulturnoj sceni, kao i odnos institucija prema stvaralaštvu mladih umjetnika. Darija Žilić ujedno i kao kritičarka zagovara to isto stvaralaštvo i vrijednosti umjetničkog viđenja svijeta, te u tom smislu Paralelne vrtove prepoznajemo kao vodič u tu kvalitetu pogotovo za one koji nisu posve u tijeku s današnjom hrvatskom i regionalnom umjetničkom scenom.
Piše: Katarina Brbora
