Pojam nadahnuća, iliti inspiracije, kojim oblaće svoje (zlo)djelo i pravom na pisani iskaz u njihovoj autentičnoj i nepatvorenoj verziji predato čitaocu kao žiška koja se treba rasplamsati u luč nigdje nema odsjaja osim u njihovim zgaslim zjenama i pokojem licimjeru koji bi nanovo (hinjenim) divljenjem da zauzme neutralan stav obzirom na da aformativna kazivanja niko ne traži uporišta. Uz to i drugi preskaću i dive se, sada već proživljenom doživljaju koji prepričava čitalac, ostavljajući (zlo)djelo negdje u zapećku. S pravom jer naracija onog koje (iš)čitao pomenuto (zlo)djelo je vrckama i živa te samim time intrigantnija i zavodljivija od mrtvorođenćeta koje, ako ništa, izaziva tugu nad onim koji ga je rodio i koji zasjenjenih očiju ne vidi da je život u začetku negdje drugdje.
Definitivno da je pomenuti nesagledivo brojniji, ali ne i nadmoćniji jer ne uviđaju ogledalo koje im je skrivano kroz neznanje kojim isijavaju te svaki dobro namjerni pokušaj reanimacije (da se koliko toliko životnosti utka u mrtvorođenće) dočekuju kao atak na sopstvenost koju i nemaju. Iz prostog razloga što ne postoje – postoji samo vizija njih samih koja jedaleko, daleko i samim time odašilje devijantnu projekciju.
Imaju li prava na iskaz?! Nesporno i poželjno i pohvalno. Ali očekivati da nešto što je mrtvo zri?! Koliko je moguće to braniti sopstvenim autoritetom?! Koliko je izvodljivo i zaživljavanjem Kronovog sinsdroma? Ili, možda, zbog suglasja sa onim što znamo ostati kao pasionirani ljubitelj koji neposredno isijava djela drugih dok njihov iskaz oplemenjen i naučen ne izgubi prefiks (zlo)…

Emir Sokolović