Nije mi namjera da akcentiram materijalnu destrukciju (za to postoje valjda negdje objektivni povjesničari koji će nam – opet – negdje postaviti nagaznu minu) već o dosljednosti čovjeka sa ovih bića da konstantno čini otklon od prepoznatih i priznatih vrijednosti unutar meritornog sistema ne bi li si uspio (pogubivši sebe) obezbjediti što veće parče torte za što manje rada (ako je ikako moguće bez trunke).
I nanovo, na ovim prekrasnim prostorima, imamo – sukladno tomu – sveto trojstvo koje se ponavlja iz naraštaja u naraštaj i gdje su čak i akteri isti:
– One koji su pisali i slavili svijetle tekovine NOB-a, a sada opjevavaju kleronacionalizam kao najvjetiji i najsvjetliji kod koji je – naprosto – prirodna postavka na zemlji i kako su bili primoravani od strane mrske komunističke oligarhije na ne posjećuju bogomolje i ne poštuju ono što im je od vijeka bilo imanentno kako ne bi pali i nemilost; naprosto su se čuvali za sretnija vremena kada će moći svijetu (ali i sebi) priznati ko su i kakvi su te se staviti iskonskim vrijednostima na raspolaganje i služiti im na obostranu čast i zadovoljstvo,
– One koji iz straha i neprincipijelnosti su zavještali vjekovno pero neutralnim Kreativnim aspektima nadgrađujući postulate koji bivstvuju i amplitudno protažirajući djelo (obzirom da imaju vrijednost i da nikomu ne smetaju) te povremeno uspjevajući da dožive afirmaciju i
– Oni – treći – palimsest stvaraoci koji imaju svijest o pošasti koja pohodi vjekovno ove prostore i koji nisu vladajućim oligarhijama prst u oku već kolac u srcu (ako ga potonji uopšte i imaju jer djela im kazuju suprotno) čije djelo posthumno doživljava afirmaciju, a oni za života prolaze pogrome i golgote kao i njihovi najbliži uz zadovoljstvo u krilatici rijetkih koji ih razumiju „preko trnja do zvijezda“…
Oni koji su najgori su rekonvalescenti (ali sa aspekta akrualnih vlastodržaca) i kojima je to prirodno agregatno stanje; oni koji vječito služe vjekovno ozdravljujući za one kojima je u datom trenu tron i žezlo dodijeljeni. Pa zar i nešto što je najmorbidnije nije „slika“ povratak zabludjelog sina. On niti želi da se vrati (nikada i nije otišao od učkura samo je skretao na sebi primjeren način pažnju) niti potonji žele da im se vrati (izdajstvo je karakterna osobina). Ali davanje Đavlu…
Emir Sokolović
