Pri tom ne treba zanemariti da ista ta teritorija izdvaja poprilično sredstava za rad strukovnih udruga kojima pripadaju, kao i bespovratne grantove za mnoge nerealizovane projekte koji se fiktivno pravdaju. I gdje su opet pomenuti (jer kako bilo što što je ozbiljno u literarnom svijetu ove mi domovine može proći bez njihovog prisustva – jako dobro i debelo honorarisanog). Naravno, tu su i oni koji su izvadili mjesečnu kartu za metropolu i koji uveliko podilaze uspostavljenom poretku kako bi došli u poziciju da ih se pomiluje po glavi. Neki i uspiju. Pri tom niko ne promišlja o tomu što je proizvod koji će ponuditi; niko od pomenutih ne ulaže protest na nedovoljno razvijene Zakonske okvire o izdavačkoj djelatnosti, infrastrukturi koja je neophodna da im proizvod dođe do konzumenta… To je već briga drugih obzirom da im je interesovanje usmjereno samo ka apanaži i prinadležnosti. A kada već stvari izmaknu kontroli u tolikoj mjeri da bude kritično žalit će se kako nema adekvatnog izdavača iliti kako su izdani. Spisateljstvo je ipak rad kao i svaki drugi. Ničiji posao ne treba podcjenjivati i niti jedna tvorevina nije dovoljno dobra da nahrani našu nezasnovanu alavost koja nema granica. Dogovarat ćemo se konstantno, ali na način koji meni odgovara. Izgleda da je sve znano osim tog da bi bilo jako lijepo da imamo knjižarsku mrežu putem koje bi autori mogli da plasiraju djelo (bar oni koji ga imaju i ne kukaju) i učiniti maksimalne napore kako bi se distributivna mreža (uz sve prepreke na koej bi nailazila) stavila autoru na raspolaganje. Da ne kazujemo o opskrbljivanju (u svakom mogućem pogledu) biblioteške infrastrukture koja bi trebala biti servis i uporište autorima, a ne da u izvještaju direktora Nacbiblioteke stoji kako je omjer sredstava za otkup knjiga u odnosu na sredstva za reprezentaciju i službena putovanja 1:20. To nikoga ne smeta jer je to zalaženje u tuđi atar gdje su tuđi „talovi“, a ti ljudi ipak mogu zatrebati. Najbezbolnije je kukati na nešto što nije zaživilo ni u pelenama; kukati na teritorij (najvjerojatniej ostala zabluda iz geografije gdje je Zid plača samo u Jerusalemu).
Ali autoru, a ne onomu ko ima ozbiljne namjere da u dogledno vrijeme, kada ga „posjeti“ inspiracija, da djelo do tada neviđene vrijednosti. A do tada neka mu iz buđeta odvoje bar 10% jer u sveobuhvatnoj kontemplaciji i promišljanju nestvorenog djela ima tako velike planove. Ali, eto, niko ga ne razumije i pored silnih grantova koji izmiču – u isto vrijeme – onima koji predano rade i stvaraju.