Za života djelo mu je bilo prepoznato, ali ne i priznato. Obzirom da je rođen u Kragujevcu, a većinu djela ispisao u Zenici bio je neko ko je vječito raspolućen gdje je bordurna šetnja inicirala kreativni nemir. Malo je onih kojima djelo daje za pravo da budu pjesnici; Živodrag Živković nije imao problema u tomu. Život je ispisivao; bitisanje i dah su mu bili neophodni samo za predan rad u čemu je lično apostrofirao čitanje kao materiju primu dok se na sopstvne ispise nikada nije osvrtao.
Lično sam imao zadovoljstvo da nešto više od posljednje decenije njegovog boravka u našem gradu svakodnevno dijelimo kroz iščitavanje poetskih i literarnih kariatida sagledavajući ljepotu u suštini, a ne hraneći bizasno samoljublje komparišući sopstveno djelo sa suvremenicima htijući samo jedno: biti bolji. Bilo bi besmisleno obzirom da je djelo Pokojnika nadraslo mnoge etablirane i služilo kao pokriće da je i ovdje bilo kreativnih.
Otišao je ostavivši djelo koje tek treba da doživi valorizaciju i dovede ga na pijadestal koji mu neizostavno pripada. Napustio ga je ovaj grad, a on život. Čudan reciprocitet. I do kada?! Do momenta dok ljubav na ovim prostorima ne bude aktualna i otkrivanje spomenploče nekomu ne donese političke bodove obzirom da je ovdje ostalo samo (zlo)djelo. Mirno počivaj prijatelju postoje i Gradinari; cvijeće će nići i ne htijući…

Emir Sokolović